O I n f o r m a c i j i 2.0 : informacija u teoriji

Rujan 18, 2016

‘Stvar po sebi’ kao ‘nisko-energetsko’ stanište / izvorište materije (Na tragu post-teorija relativnosti IV.)

Može li se Immanuelu Kantu dati za pravo što je u filozofsku raspravu uveo jedan tako elusive pojam poput ‘stvari po sebi’? Ako se radi o jednom od najutjecajnijih filozofa ikad, kojemu je pošlo za rukom sintetizirati ključne pravce u filozofskom mišljenju toga doba – racionalizam i empirizam – možda i ovu njegovu ideju ne bismo unaprijed trebali odbaciti kao što je to učinila većina filozofa i znanstvenika… Možda je došlo vrijeme da joj ponovno dopustimo ‘govoriti’, a ne poput Heinza von Foerstera, barda konstruktivističke misli, uzvikivati da ne postoji!

U razdoblju koje slijedi, tako, izvjesno je da se ‘stvari po sebi’ dogodi nešto slično što se dogodilo Einsteinovoj kozmološkoj konstanti (danas drugim nazivom za količinu tamne energije po jedinici prostora). Podsjetimo, nakon što ju je sâm Einstein proglasio svojom ‘najvećom pogreškom’, jedno vrijeme provela je izvan znanstvenih i filozofskih rasprava; međutim, danas se ponovno rabi u njima! Tako se jedno od objašnjenja ubrzanog širenja svemira oslanja se na nju. Stoga, nije isključeno da se nešto slično dogodi i ‘stvari po sebi’…

Podsjetimo, ‘stvar po sebi’ (njem. ding an sich) strši u središtu jedne druge Kantove sinteze – izmirenja znanstvenog i religioznog pogleda na svijet. To svojevrsno – filozofsko ‘načelo neodređenosti’ 18. stoljeća – propisuje da, i kad bismo to htjeli, ne bismo mogli sve znati. Stvari su nam spoznatljive samo kao pojave u prostoru i vremenu. Njihovu drugu stranu odnosno ‘lice’, ‘stvar po sebi’, nikada nećemo biti u stanju spoznati.

U vremenu nakon što je ugledala ‘svjetlo dana’, ‘stvar po sebi’ u kratko vrijeme postala je unaprijed ‘nedostižni gral’ ljudskog znanja, nešto, po definiciji, inherentno nedohvatljivo spoznaji kao takvoj, što je permanentno izazivalo nelagodu i negodovanje znanstvenika. Za Kantovu čuvenu rečenicu: “Morao sam ograničiti znanje kako bih dobio mjesto za vjerovanje” većina znanstvenika toga doba nije bila spremna (kao što će to možda postati u 20. stoljeću nakon pojave kvantne teorije). S druge strane, duhu religioznog mišljenja, posrnulog od bujanja novovjekovne znanstvene misli i tek rođenog prosvjetiteljskog duha, ova ideja došla je kao ‘melem na ranu’. Iza ‘stvari po sebi’, napokon, on je mogao, u već nervirajuće beznadnim raspravama s prosvjetiteljskim duhovima i skloniti svoga Boga… Fleksibilnost izraza upada u oči, stoga, moramo biti vrlo pažljivi, ako ga želimo zadržati u raspravi.

I onda, možemo li o ‘stvari po sebi’ nastaviti govoriti u Kantovu duhu? Nama se čini da možemo, jer ono što Kant posebice naglašava – kao ‘fakt po sebi’ o ‘stvari po sebi’ – odnosi se na činjenicu da se ona – što god bila – nalazi izvan prostora i vremena, a time i izvan sveg našeg iskustva. To je ujedno i jedina znanstveno-prihvatljiva tvrdnja koja se može izreći o ‘stvari po sebi’, a da se ne zaglibi u kaljužu loše spekulacije, umovanja zbog samog umovanja, čiste retorike, u startu nezainteresirane za bilo kakvo vlastito dokazivanje.

Međutim, za mnoge filozofe, upravo to je bio dokaz da se u pogledu ‘stvari po sebi’ radi samo o konceptu u Kantovu mišljenju, njegovoj ‘privatnoj oznaci’ za bilo što izvan prostora i vremena, i da se, upravo iz tog razloga, ‘stvar po sebi’ ne može smatrati istinski stvarnom činjenicom svijeta. Kant je, ulagujući se Crkvi, u jednom nadasve mističnom raspoloženju, postulirao skrivenu stvarnost naspram vidljive; i samo to.

Međutim, mi pak držimo da tu i takvu ‘stvar po sebi’ možemo iskoristiti za naše potrebe. To što će se ona razotkriti u drugom svjetlu, sa značenjem koje se neće u potpunosti podudarati s Kantovim, posljedica je samo drugačijih početnih uvjeta u razmatranju. ‘Stvar po sebi’ želimo promatrati u odnosu spram ‘proizlazećeg’, izvirućeg prostorvremena iz materijalnih tijela, a ne spram prostora i vremena kao formi naših vanjskih i unutarnjih čula. Naša nakana tim postaje jasnija. ‘Stvar po sebi’ želimo dovesti u vezu i po mogućnosti izjednačiti s prethodno spomenutim izrazima u našoj raspravi – Ništavilom, ‘prostorom’ bez prostora i vremena, pa i mističnom ‘skrivenom stvarnošću’, ili, nama najbližemu – nekakvom ‘amorfnom smjesom’ koja ‘dopušta’ da ju naši prostor i vrijeme oblikuju po svojoj mjeri. To upućuje da se ‘stvar po sebi’ (prema našem shvaćanju) može shvatiti kao zajedničko izvorište za svu materiju, a ne da ju u zasebnom obliku posjeduju pojedina materijalna tijela. (I doista, ako pažljivije čitamo Kanta otkrit ćemo kako je, po njemu, ‘stvar po sebi’, samo ‘pravo lice’ prostorvremenskog entiteta koji spoznajemo kao pojavu; drugim riječima, ona je oduvijek ‘tu’ – ‘s pojavom’. Iako čulima nedohvatljiva, svako materijalno tijelo svoju ‘stvar po sebi’ ‘vuče za sobom’. Po tome, jasno je da se naš koncept ‘stvari po sebi’ bitno razlikuje od Kantovog).

Nadalje, nekako se čini prirodnim da ona ‘mjesta’ u svemiru na koja još nije ‘stigao’ prostor nekog materijalnog tijela, i koja iz ‘prostornovremenske niše’ držimo Ništavilom, da upravo ta mjesta na neki način ‘pripadaju’ ‘stvari po sebi’. U neku ruku, moglo bi se reći, da je ona neka vrst predziđa, pa čak i potencijala, zahvaljujući kojemu se promatrano materijalno tijelo uopće može pojaviti u prostoru i vremenu i u kojemu ga druga materijalna tijela mogu opaziti.

U ovoj točki razmatranja vrijeme je da se usmjerimo na ono čime želimo potkrijepiti našu osnovnu (za)misao/pretpostavku o izviranju prostorvremena iz materije… Želimo dati svoje objašnjenje čudnovate pojave fluktuiranja virtualnih čestica u vakuumu, koja je otprije eksperimentalno potvrđena, a tiče se njihovog neprestanog stvaranja (iz ničega) i nestajanja (u ništa). Kvantna teorija, čini se, nikada nije dala zadovoljavajuće objašnjenje za ovu pojavu. Od kuda ‘dolaze’ i kuda ‘odlaze’ te virtualne čestice? Prema našem mišljenju, postoji svojevrsna energetska granica, konkretno, granični potencijal koji materiji kao takvoj omogućuje da stvori prostorvrijeme ‘iz sebe’ – ‘oko sebe’. Čestice se ‘stvaraju u prostorvremenu’ kada pređu tu granicu i nestaju, kada njihov ‘energetski potencijal’ padne ispod te granice. Ali kamo, onda, ostatak energije odlazi? Moguće je da u tom trenutku završava u onom što bi Kant nazvao ‘stvar po sebi’, ali u našem značenju… u nisko-energetskom staništu odnosno izvorištu sve materije…

Postaje očito, da se ovo objašnjenje može rabiti i kao objašnjenje čudnovate valno-čestične prirode materije. Dok se ‘nalazi’ u našem prostorvremenu, materija je čestica i kao takvu mi ju zamjećujemo, čim sklizne iz njega, ona je val, samo potencijal ili ‘statistička vjerojatnost’ da se negdje drugdje može pojaviti…

Granična energetska vrijednost koja dopušta čestici stvoriti prostorvrijeme ‘iz sebe’ – ‘oko sebe’ trebala bi se kretati, predmnijevamo, u rasponu Planckove skale, ispod koje, i prema tradicionalnoj fizici, zakoni fizike više ne vrijede…

Sve više zapetljani u spekulaciju koja proizlazi iz jedne proste i nadahnjujuće misli/pretpostavke (o izviranju prostorvremena iz same materije) dolazimo do teorije kvantne gravitacije odnosno njene inačice koja se naziva kvantnom gravitacijom petlji (quantum gravity loop). Kakvo je njeno poimanje prostora, i možemo li u njoj pronaći oslonac na koji možemo osloniti našu misao/pretpostavku koja cilja postati ‘općim objašnjenjem svijeta’ u kojem živimo, pitat ćemo Carla Rovellija a njegove odgovore donosimo u nastavku…

Rujan 6, 2016

Je li tamna energija samo praznina bez prostorvremena? (Na tragu post-teorija relativnosti III.)

Filed under: Uncategorized — by Boris Bo @ 7:50 am
Tags: ,

Je li moguće da fenomen, koji se danas prepoznaje pod zagonetnim imenom ‘tamne energije’, i čije postojanje još uvijek nije potvrđeno, nosi u sebi ključni dokaz za ‘postajanjem teorije’ (ili ‘oteorivanjem’) misli/pretpostavke koju smo iznijeli u prethodna dva posta a koja govori o tome da prostor izvire iz materije?

Na jednom drugom mjestu blogosfere, više književne provenijencije, o tamnoj energiji zapisali smo sljedeće:

…tamna energija je ‘otkrivena’ nakon što je kozmologe započela kopkati neobična pojava u tzv. ispražnjenim (void) prostorima svemira. U njima, na djelu je opažen neobičan i energetski iznimno jak, antigravitacijski učinak. U tom učinku prepoznat je otpor gravitacijskoj sili postojeće materije koja vodi sažimanju svemira, pa je on postao uzrokom obrnutog fenomena – njegovog sve ubrzanijeg širenja. Nekolicina znanstvenika predložila je da pojavu nazovu ‘tamnom energijom’ aludirajući, pomalo nespretno, na energiju vakuuma koju u svojim proračunima predviđa kvantna mehanika. Izračun ukupne materije i energije u svemiru vrlo brzo je pokazao nevjerojatnu činjenicu: na vidljivu, barionsku materiju otpadalo [je] svega 5% ukupne materije & energije svemira, na tzv. tamnu materiju 25%, a na tamnu energiju – čak 70 % ukupne energije & mase svemira! (Ovaj način rezoniranja dopušta nam slavna Einsteinova jednadžba o ekvivalenciji energije i mase.)

U specijaliziranim izdanjima Scientific Americana redovito se objavljuju članci koji govore o ‘state-of-the-art‘ tamne energije sumirajući napore fizičara u ovom području. Pa tako možemo saznati da je u tijeku projekt koji će:

…testirati dvije glavne ideje u vezi tamne energije. Najjednostavnije objašnjenje čini se suprotno našoj intuiciji: da se radi o energiji praznog prostora… [prema] drugoj ideji… tamna energija je možda uzela oblik još nedetektirane čestice, koja bi mogla biti ‘udaljeni rođak’ nedavno otkrivenoga Higgsovog bozona… (Frieman 2015)

Spram ponuđenih mogućnosti, čvrsto stojimo uz prvu opciju. Za nas je, prosto rečeno, tamna energija samo fenomen Ništavila, pouzdan znak da u blizini ne postoji materija koja bi prostor i vrijeme stvorila. (Možda bismo prostor mogli čak nazvati negativnom gravitacijom koja ‘djeluje’ odnosno ‘prostire se’ u suprotnom pravcu od prave gravitacije?) Tamna energija, doista, mogla bi biti samo otpor Ništavila širenju ‘objektivnog  svijeta’, širenju naših isprepletanih subjektivnih prostorvremena i ništa više. Ništa unutra i ništa izvan; jedna velika praznina u kojoj se i samo prostorvrijeme slomilo, jer u blizini, jednostavno, nema ničega da ga stvara…

Neki istraživači predmnijevaju da je svemir tim ‘džepovima’ tamne energije ‘izbušen’ poput sira, te da u njima materija gotovo, pa u potpunosti, izostaje (Biswas & Notari 2008). Drugi pak drže da se naša galaksija nalazi u središtu jedne takve praznine smatrajući da one nisu u potpunosti izuzete od materije (Clifton & Ferreira 2014). Gotovo pa bi smo mogli uspostaviti odnos: puno materije = malo tamne energije i obrnuto. Međutim, prema većini fizičara, to nije tako. Po njima, tamna energija se u ovom trenutku nalazi čak i u sobi u kojoj čitate ovaj tekst, kao i u sobi u kojoj se on piše. Jedino, što je njena gustoća iznimno malena i opažljiva tek promatranjem preko velikih praznih prostora svemira (Frieman 2015). Naš zaključak je da je tamna energija opažljivija tim više što je prostor prazniji. Čim je u igri ‘nečije’ prostorvrijeme, naše ili ove lampe na stolu, ona se stidljivo povlači s pozornice. Mnogi fizičari uvjereni su da se energija tamne energije može izračunati preko energija fluktuirajućih virtualnih čestica u vakuumu, čiju su egzistenciju potvrdili pokusi kvantne teorije, jer je, prema njihovim sadašnjim izračunima, gustoća tamne energije ravnomjerna u cijelom svemiru. Međutim, izračun se nije poklopio s opažanjima (Frieman 2015). Uspoređujući energiju fluktuirajućih čestica u vakuumu u susjednoj sobi i onu koja se promalja iz dubina praznog svemira – razlike postaju enormne. Zašto? Zato što je, prema našem mišljenju, tamne energije u praznini svemira uistinu mnogo više, gotovo pa da u tim ‘dijelovima’ svemira obitava samo ona – ‘tamna energija’ – koja ispod maske obične fizičke veličine krije Ništavilo, ili možda Kantov ‘ding an sich’ – u svakom slučaju ‘entitet’ ili ‘stvar’ izvan prostora i vremena.

Ipak, moramo biti svjesni činjenice da tim ‘dijelovima svemira’ (ako je to još uvijek svemir) ipak prolazi svjetlost. I tamnu energiju, kao i sve drugo, posredno ili neposredno, možemo opaziti jedino putem svjetlosti. Prolaskom svjetlosti dijelovi svemira ispunjeni tamnom energijom (ili Ništavilom) nužno oživljuju. Ali, koliko jedna svjetlost može razbuditi prostor u beskraju Ništavila? Možete li zamisliti da je ‘dio svemira’ samo do određene mjere ispunjen prostorom, kako bi kroz njega prošla svjetlost, a da ostatak otpada na Ništavilo?

U nastavku našega, sada već evidentnog, spekuliranja na tragu misli/pretpostavke o izviranju prostora iz materije, dotaknut ćemo se spomenutih virtualnih čestica i Kantove ‘stvari po sebi’. Je li ih moguće povezati? Postaje očito da će misao/pretpostavka o izviranju prostora iz materije i ovdje ‘upetljati’ svoje prste…

Kolovoz 12, 2016

Što ako prostor(vrijeme) izvire iz same materije…? (Na tragu post-teorija relativnosti II.)

I DIO: Na tragu post-teorija relativnosti – uvod…

Ako prihvatimo misao/pretpostavku, koju smo uveli u prošlom postu, o izviranju prostora i vremena iz nas samih, ali i drugih materijalnih tijela, ono što se nalazi ‘vani’, dakle, nije više ‘vanjski svijet’ nego ispreplitanje moga prostora i vremena (ili prostorvremena) s prostorima i vremenima drugih ljudi, ali i drugih stvari! Odatle, možemo postulirati sljedeći teorem:

Sveopći dojam objektivnosti svijeta nastaje sudaranjem, ispreplitanjem, kako god to nazvali, naših subjektivnih svjetova; sveukupno prostorvrijeme našega, sada samo uvjetno rečeno, ‘svemira’, nastaje ispreplitanjem pojedinačnih prostorvremena svih materijalnih tijela.

Objektivno je, dakle, samo to ispreplitanje, zapravo – odnos. Ako sada, i unatoč svemu, i dalje pokušavamo zamisliti nekakvu meta-pozadinsku-pozornicu na kojoj se događa ispreplitanje naših subjektivnih svjetova, nekakve ‘nadprostor’ i ‘nadvrijeme’, naći ćemo se u problemima. Na svu sreću, ova teorija sjajno objašnjava Ništavilo! Ako s te zamišljene pozornice uklonimo, jedan po jedan, ‘subjektivne svjetove’ – od objektivnosti neće preostati ništa! Neće biti ni prostora ni vremena, jer u tom slučaju nema materijalnog tijela koje bi ih bilo u stanju stvoriti!

Bilo da se radi o odvojenim fenomenima – prostoru koji se širi iz jednog materijalnog tijela, ili, u teorijskom smislu, jedne točke, i vremenu kao opažljivoj posljedici tog širenja koju percipira drugo materijalno tijelo – ili se radi o prostorvremenu u Einsteinovom smislu, svi oni nužno moraju biti relativističke, ‘nepovlaštene’ prirode. U skladu s tim, kad bi se naša misao/pretpostavka pokazala ispravnom, naša pitanja u svezi nje mogla bi glasiti: što omogućuje materiji, kao takvoj, da oko sebe stvara prostorvrijeme? Te, na koji se način ostvaruje sinteza pojedinačnih prostorvremena u jedno ‘objektivno’ prostorvrijeme? Definitivno, na prvo pitanje teže je dati odgovor, jer za sobom povlači i odgovor na pitanje što smatramo materijalnim tijelima i općenito materijom, pa ga privremeno ostavimo po strani. Našu pažnju, stoga, usmjerit ćemo na drugo pitanje i barem u nekoj mjeri pokušati na njega dati odgovor.

Napominjemo, misao/pretpostavka o izviranju prostorvremena iz same materije još ne zaslužuje status teorije. Ona se formirala dok smo slijedili jedan od mnoštva tragova koje su za sobom ostavile Einsteinove teorije relativnosti (i očito je da smo prije slijedili trag opće nego specijalne teorije relativnosti). Njenu drzovitost stoga nemojmo uzeti za zlo. To što je sama formirala trag prema mogućnosti jedne post-teorije relativnosti, rezultat je prije njezine unutarnje logičke konzistentnosti, odnosno ‘zamišljivosti’ u granicama razuma, nego neke naznake da bi se doista mogla potvrditi u stvarnosti. Logički gledano, ovakav ‘opis prirode’, kad bi bio moguć, dopustio bi nešto dosada nezamislivo – da na naše ‘subjektivne svjetove’ odnosno prostorvremena gledamo kao na jedine stvarne. Cijenu njihovog međusobnog prožimanja plaćamo činjenicom da su njihove granice nepovratno zamagljene. Na nama još nepoznat način, prožimajući se u bilo kojem smislu – fizičkom, psihičkom, osjetilnom, misaonom i sl. – ‘subjektivni svjetovi’ odnosno prostorvremena svih materijalnih stvari izgrađuju ono što tek možemo nazvati objektivnim svijetom.

Ali i pored svog hipotetskog karaktera, ova misao cilja postati teorija, pa hrabro istupa u osmišljavanju pozornice za vlastiti čin provjere… pozornice, koja se gradi na jednoj, naoko, bizarnoj izjavi samog tvorca teorije relativnosti. Naime, mnogima je poznata Einsteinova izjava kako ‘ne vjeruje da Mjeseca nema kad ga nitko ne gleda’. Njome je veliki fizičar htio upozoriti na kontroverznu ulogu promatrača u pokusima kvantne teorije, prema kojoj, oni samim činom promatranja utječu na ishod eksperimenta. Za tradicionalnog fizičara, oslonjenog na razum i logičku moć rasuđivanja, to je u potpunosti neshvatljivo i besmisleno.

Međutim, iz niše ‘naše teorije’ iz koje promatramo svijet, i ako postrani ostavimo ‘gledanje’ i u obzir uzmemo samo gravitacijske učinke, ova se izjava ne mora činiti potpuno besmislenom! Uostalom, Mjesec i ne može tek tako prestati postojati! Čak i kad ga nitko ‘ne gleda’, odnosno ne zahvaća svojim gravitacijskim poljem ili prostorvremenom, samo ‘gravitacijsko polje’, ali bolje rečeno – prostorvrijeme Mjeseca, koje on ‘isijava’ oko sebe – ‘ostavlja ga na životu’. Istina, u tom slučaju, Mjesec bi živio ‘u svom svijetu’, sa svojom i samo svojom istinom, a za druga nebeska tijela možda bi izgledao poput tamne materije ili tamne energije, ili bi se nalazio u crnoj rupi. Međutim, naša namjera u svezi Einsteinove slavne ironije bitno je drugačija. Želimo je iskoristiti za stvaranje pozornice za provjeru naše drzovite misli/teorije.

Ideja je jednostavna i temelji se na svojevrsnom ‘eksperimentalnom promatranju’ jednog te istog tijela/točke (putem odgovarajućeg mjernog instrumentarija) od strane druga dva tijela/točke, od kojih se jedno nalazi u izoliranom, a drugo u neizoliranom okruženju u odnosu na druga tijela. Očekivani rezultat ticao bi se sljedećeg ishoda: za promatrano tijelo u eksperimentu ne bi se očekivalo da nestane kad ga nitko ne bi gledao, nego da se, u još neodredivom smislu, iz dvije različite točke svemira – drugačije vidi. Zamišljeni eksperiment uvelike nas podsjeća na Einsteinove misaone eksperimente s gibanjem referentnih sustava i u nekom izvedbenom smislu gotovo da i ne donosi ništa novo.

Zamislimo da se u točki A nalazi tijelo koje će se promatrati, u točki B izolirano tijelo, u smislu da je njegovo prostorvrijeme pod znatno manjim utjecajem prostorvremena drugih tijela, dok se u točki C nalazi tijelo koje je okruženo drugim tijelima, i time izloženo utjecajem njihova prostorvremena odnosno ‘gravitacijskog polja’ (Slika 1) (pažljiviji čitatelj uočit će da se u rečenici umjesto prostorvremena slobodno može rabiti i izraz ‘gravitacijsko polje’). Po pitanju točke C,  jasno je da to može biti bilo koja točka na zemaljskoj kugli. Tijela u točkama B i C su mjerna tijela i svoje mjerne uređaje upravljaju prema točki A, tijelu koje će promatrati. Pritom, u ovom trenutku, nije nam u potpunosti jasno gdje bi se trebala nalaziti točka A i je li važna njena udaljenost od mjernih točaka B i C. U skladu s tim, zamislimo da se nalazi na pola puta između točaka B i C, ne predmnijevajući o kojoj je konkretnoj udaljenosti riječ. Stvarni problem koji se ovdje javlja i koji se u ovom trenutku čini nepremostivim, dakako, predstavlja izmještanje mjernih točaka/tijela, točke B u ‘prazni dio’ svemira u kojemu bi bila pod znatno manjim utjecajem drugih tijela te točke A na pola puta između točke C  (zemaljska kugla) i točke B. Iz razloga što u ovom trenutku ne baratamo nijednom konkretnom vrijednošću (osim možda gravitacijske konstante) koja bi pomogla u izračunu, doista, teško je predvidjeti potrebnu ‘zapreminu praznog dijela svemira’ koja bi bila dovoljna da se efekt razlikovanja u promatranju u prostorvremenima ispolji. Međugalaktički prostor trebao bi udovoljiti takvoj potrebi, ali sasvim je moguće da bi i onaj međuzvjezdani mogao poslužiti istoj svrsi.

eksperimentSlika 1

Kao alternativa ovom eksperimentu predlaže se eksperiment u kojemu bi sudjelovala samo jedna točka i to točka A u prethodnom primjeru. Točka A najprije bi se podvrgla promatranju na zemaljskoj kugli (iz točke C u prethodnom primjeru). Potom bi se isti mjerni instrumentarij skupa s tijelom/točkom A trebao izmjestiti u ‘prazni dio svemira’ (točku B u prethodnom primjeru) i na tom mjestu ponoviti mjerenje. Učinak bi, vjerujemo, trebao biti isti. Pažljiviji čitatelj primijetit će da u prvom slučaju valja uzeti u obzir prostornu udaljenost između točaka kao ometajući faktor, dok je u drugom slučaju to ‘vremenska udaljenost’ potrebna za izmještanje tijela/točke B u prazni dio svemira. Drugim riječima, problemi se i u jednom i u drugom slučaju ne mogu u potpunosti otkloniti. Ipak, drugi način provedbe eksperimenta čini se izvodljivijim od prvoga. I ne samo to; on se možda čak i u ovom trenutku može provesti, jedino, čini se, u vrlo ograničenom vidu!

Razmislite, o kojoj bi se to ‘točki A’ radilo, koja je neko vrijeme provela na zemaljskoj kugli a sada se nalazi u međuzvjezdanom prostoru između Sunčeva sustava i sustava zvijezde Alpha Centauri? I o kojoj gotovo pa sve znamo (dimenzije, oblik, težinu, sastavne dijelove, pa čak, iako vrlo neznatno, jakost gravitacijskog polja) i čije vrijednosti sada samo još jednom trebamo provjeriti na njenom lutanju svemirskim prostranstvima…? Radi se o svemirskoj letjelici Voyager 1 koja je, kao što je poznato, tijekom prošle godine napustila naš zvjezdani sustav i gotovo 40 godina nakon svog lansiranja našla se u tmini međuzvjezdanog prostora. Međutim, je li Voyager 1 programiran da svoje mjerne uređaje usmjeri na samoga sebe…? Još neko vrijeme odašiljat će podatke iz svog okoliša čovječanstvu na Zemlji (a riječ je mahom o  vrijednostima poput jakosti magnetskog polja, plazmenih valova, nabijenih čestica niske energije, svemirskog zračenja i dr.), a onda u potpunosti ‘zašutjeti’ i prepustiti se vječnom lebdjenju… Među instrumentima, čini se da ipak nema onih koji bi mogli biti od koristi u našem pokusu… Intuitivno, razlike u rezultatima prije se očekuju od veličina na kvantnoj razini, nego od onih na makroskopskoj razini koje mjeri svemirska letjelica, a što na koncu i sprječava Voyager 1 da participira u eksperimentu.

U oba opisana slučaja pokusa, teorija o izviranju prostorvremena iz same materije, držimo, bila bi bliže istini, kad bi se pokazalo da se mjerni rezultati promatranja tijela u točki A od strane tijela u točki B u ‘dovoljnoj mjeri’ razlikuju od istih koje očitava tijelo u točki C. Teorija bi time potvrdila da izolirano tijelo u točki B svijet vidi na svoj način, kroz drugo objektivno prostorvrijeme za razliku od tijela u točki C. Čitatelje valja podsjetiti da teorem naše misli/teorije kazuje da tijela nikada ne obitavaju isključivo u vlastitom prostorvremenu, nego u svojevrsnom presjecištu prostorvremena vlastitog i inih tijela. Odatle, logično je da je utjecaj prostorvremena izoliranog tijela daleko veći na ‘objektivni svijet’ od utjecaja prostorvremena tijela u točki C koje je ‘zagušeno’ prostorvremenima drugih tijela, ponajprije prostorvremenom same zemaljske kugle na kojoj se nalazi a zatim i prostorvremenima ‘obližnjih’ nebeskih tijela (na slici to su Mars i Jupiter). Da li to, onda, znači da bi tijelo/točka B trebala jasnije vidjeti tijelo/točku A od točke C? I je li ta jasnost, preciznost odnosno lakša mjerljivost, koja bi najviše trebala doći do izražaja na kvantnoj razini, upravo onaj mjerni učinak koji tražimo kako bi potvrdili vlastitu misao/teoriju…? To, dakako, predstavlja čistu spekulaciju te ostaje pitanje… U praktičnom smislu, izvodeći kvantne pokuse u neometanom prostorvremenu točke B Einstein bi možda mogao doći na svoje: rezultati bi, u neku ruku, trebali biti mjerljiviji odnosno precizniji od rezultata istih pokusa koji bi se provodili na Zemlji. Ne bi bile potrebne skrivene varijable da bi se opisala ‘stvarnost’, a utjecaj vjerojatnosti, odnosno Božja sklonost kockanju, proporcionalno bi se smanjila s obzirom na visok ‘stupanj samoće’ točke B koja provodi mjerenje.

S druge strane, na jedan neobičan način, možemo reći i da je svijet u kojem ‘živi’ tijelo u točki C objektivnije od svijeta u kojem obitava izolirano tijelo u točki B, ali u smislu da je ‘u igru’ uključeno više prostorvremena odnosno gravitacijskih polja drugih tijela. U ovom slučaju, pojam objektivnosti zahtjeva svoje redefiniranje, jer u ovom kontekstu posjeduje drugačije značenje od uobičajenoga i to valja imati na umu. Naime, objektivno postaje relativno. Pod objektivnijim svijetom držimo onaj svijet u kojem postoji više sastavnica subjektivnih svjetova koje ga izgrađuju. Na ovo ćemo se još vratiti kada ovu ideju budemo povezivali s informacijom, znanjem i značenjem.

Možemo i pripomenuti kako se vrlo sličan efekt dobiva i u eksperimentima s tijelima koja se gibaju. U ovisnosti od toga kojom brzinom to čine, referentni sustavi različito vide svijet oko sebe. Zapravo, tu se i radi o vrlo sličnoj zamisli, ali se dokazna građa odnosi isključivo za gibanje. Ako nešto možemo dokazati (saznati) u eksperimentima tijela odnosno referentnih sustava koja se gibaju, to se uvijek odnosi na smjer i pravac njihova gibanja, ili brzinu i prevaljen put, ali ne i na nešto što bi se ticalo njihova gravitacijskog polja odnosno prostorvremena u kojemu obitavaju (izuzev slavne analogije između jakosti gravitacijskog polja i ubrzanja). Drugim riječima, držimo da su prostorvrijeme i gravitacijsko polje fenomeni koji prethode gibanju, odnosno da predstavljaju njegov uvjet. Posljedica je da se mogu razmatrati neovisno o fenomenu gibanja kao takvom.

Drugi način provjere misli/teorije o izviranju prostorvremena iz materijalnih tijela vezan je uz fenomen tamne energije i o njemu ćemo govoriti u nastavku…

 

Lipanj 22, 2013

Obrnuto proporcionalni odnos u informacijskoj teoriji i specijalnoj teoriji relativnosti

ALBERT EINSTEIN: Moja teorija (1956)

S informacijama, podacima i znanjem, u ovim trenucima, čini mi se, sve se može dovesti u vezu. Magični tok infoma u informacijkom toku (vidi prethodni post!) koji povezuje podatak, informaciju i znanje nudi bezbroj analogija. Neću pogriješiti ako svoju pažnju usmjerim na onu s temeljnim, ili kako je N. Wiener volio reći, primitivnim pojmovima – materijom i energijom, ali ponajprije – s prostorom i vremenom.

Zapravo, svoju pažnju ovoga puta u potpunosti usmjeravam k analogiji između obrnuto proporcionalnog odnosa količine podatkovnih infoma i količine infoma znanja, i istog odnosa koji vrijedi za fenomen kretanja u prostoru i vremenu u okviru specijalne teorije relativnosti. Kretanje, a tu ponajprije mislimo na kretnje materije u prostoru, možda je najveći misterij prirode. Fenomen je to za kojeg mnogi tvrde da ni dan danas nije zadovoljavajuće znanstveno objašnjen. Jedino što se postiglo bilo je donekle razotkriti njegovu ulogu u novom krajoliku svijeta koji nas okružuje – četverodimenzionalnoj strukturi prostorvremena. Štoviše, to se učinilo na veleban način – Einsteinovom teorijom specijalne relativnosti.

Podsjetimo, Einstein je nevjerojatnom stvaralačkom intuicijom uspio povezati pojmove prostora i vremena upravo preko fenomena kretanja. Kako je to učinio? Uveo je sličan obrnuto-proporcionalni odnos između kretanja u prostoru i kretanja u vremenu (osjećaja da vrijeme ‘teče’) poput onoga iz prošlog posta (između količine infoma u podatkovnom i količine infoma u ‘znanje’ obliku) u prostom informacijskom toku između izvora i primatelja. Obrnuto proporcionalni odnos, međutim, nije temeljio na količini već na brzini. Ukoliko se, kaže Einstein, krećemo brže u prostoru, utoliko ćemo se sporije kretati u vremenu, ali samo u odnosu na statičnu stvarnost koja nas okružuje. Vulgarno je to shvaćanje specijalne teorije relativnosti iz 1905. koja naravno ne mora uspostaviti odnos s mojim nedokazanim obrnuto-proporcionalnim odnosom u informacijskom toku. Međutim, Einstein tu ima kao ispomoć beskrajno vrijednu konstantu – brzinu svjetlosti. Općenito gledano, brzina kao ekskluzivna mjera kretanja ograničena je na 300 000 km/s i kao takva, uopće, omogućuje da se u specijalnoj teoriji relativnosti uspostavi jedan takav obrnuto proporcionalni odnos.

Ako spomenute aspekte specijalne teorije relativnosti pokušamo primijeniti na teoriju informacijskog toka u kojoj vlada sličan obrnuto proporcionalan odnos, samo između količina ‘infoma podataka’ i ‘infoma znanja’, naći ćemo se u problemu ako pokušamo detektirati ono što bi u količinskom smislu ograničilo informacijski tok kao što je to brzina svjetlosti učinila s brzinama kretanja ostalih tijela. Na prvi pogled, to može biti samo sveukupnost informacija o nekoj stvari; bolje rečeno, sveukupna količina informacija/infoma o nekoj stvari. Međutim, nemoguće je odrediti sveukupnost informacija o nekoj stvari! O ‘svemu’ se uvijek nešto novo može dodati… u tome nam ne pomaže ni mjera količine informacija – byte – jer je samo količina informacije bez neke kritične vrijednosti. Stoga, sveukupnost informacija o nekoj stvari uvijek se mora odnositi na jednu konkretnu stvar, odnosno biti u službi zadanog konteksta. Osim toga, postaje očigledno da treba precizno odrediti granice te iste stvari; što ona jest, a što nije. Što se tiče infoma, dakle, neće moći vrijediti univerzalni zakoni. Morat će se u igru uvesti stupnjevi, procjene, perspektive, a možda i ponovno sama vjerojatnost. Ono što je konstantna brzina svjetlosti za fenomen kretanja kroz prostor i vrijeme, za fenomen informacijskog toka to može biti samo sveukupna (a to znači i konstantna) količina informacija o nekoj stvari. A te sveukupne količine informacija o nečemu ne bi smjelo biti ni premalo ni previše, trebalo bi je biti upravo na ‘optimalnom stupnju’… Za koga? Čini se za svako biće koje teoriju obrnuto proporcionalnog odnosa u informacijskom toku primjeni s obzirom na svoju perspektivu i  svoj perceptivni aparat. Da zaključimo: ‘kretanje’ informacija/infoma u informacijskom toku čini se relativnije od kretanja materije u prostorvremenu…

Blog pokreće Wordpress.com.

%d bloggers like this: