O I n f o r m a c i j i 2.0 : informacija u teoriji

Prosinac 23, 2013

Egzistencijske trijade svijeta (ili teorija opće strukture svijeta I.)

MARC BURGIN: Theory of information: Fundamentality, Diversity and Unification (2010) [Opća teorija informacije]

burgin1Prema M. Burginu, teorijske osnove opće teorije informacije uključuju teoriju opće strukture svijeta, matematičku definiciju koncepta strukture, te elemente semiotike, opće znanosti o znakovima i znakovnim sustavima. Krenut ćemo od teorije opće strukture svijeta…

S jedne strane, imamo fizički svijet. U fizičkom svijetu postoje sunca, zvijezde, ti koji ovo čitaš i ja koji ovo pišem. S druge strane pak, mogućnost percipiranja fizičkog svijeta tjera nas na zaključak da mora postojati i mentalni svijet. Znanost ima dovoljno dokaza da prihvati postojanje mentalnog svijeta… U mentalnom svijetu postoje tzv. ‘realne stvari’, fenomeni poput sreće, boli, ljubavi, mirisa, boja itd. Mnogi filozofi, uključujući i po pitanju uma nezaobilaznog R. Descartesa, smatrali su da su mentalni i fizički svijet neovisni… Svejedno; ako ništa, mentalni i fizički svijet su definitivno različiti… Zanimljivo, naša ‘mentalnost’ može utjecati na fizički svijet i promijeniti ga.

Sada dolazimo do najzanimljivijeg dijela: samo po sebi čini se logičnim da nekako želimo povezati fizički i mentalni svijet. Svijet je cjelina, zar ne? Pa ako smo ustvrdili da se ipak sastoji od dva, po svemu sudeći, neovisna dijela onda mora postojati nešto što ih povezuje. Ali što? Kako povezati nešto toliko ‘ne-slično’, kojim konceptom odnosno idejom? Kao da nam sâm jezik sugerira rješenje: fizički i mentalni svijet najlakše je povezati idejama, u konkretnom slučaju, jednom osobitom idejom. U ovom smislu, ta ideja obuhvaća mnogo drugih ideja, čitavo mnoštvo, drugim riječima, ta ideja promovira nešto što se može nazvati svijetom ideja. Bez obzira što nam naša čula sugeriraju da mora postojati nešto kao što je to fizički svijet, postoji i ideja fizičkog svijeta koja nam (odnekud) pristiže i pomoću koje uopće možemo poimati nešto takvo kao što je to fizički svijet. Isti slučaj je i s mentalnim svijetom. Ideje fizičkog i mentalnog svijeta samo su ‘obale’ oceana ideja koje se u njima mreškaju. Ideje se i doslovno nalaze u pozadini svega, pa tako dolazimo do zanimljive, rekli bi, ‘pra-poststrukturalističke’ misli o tome da u oceanu vječnih ideja mora postojati i ona koja uopće razlikuje fizički od mentalnog svijeta. Prvi mislilac koji je razmišljao na ovaj način, kao što je poznato, bio je Platon; od tada svijet ideja pripisujemo njemu i kažemo – Platonov svijeta ideja, jer je on bio prvi mislilac koji ih smjestio u zaseban svijet, izvan prostora i vremena, priznavši im neovisnu egzistenciju. Nemojte podcjenjivati svijet ideja! Karl Popper, Kurt Gödel i Roger Penrose za sebe su tvrdili da vjeruju u postojanje svijeta ideja. Jedna od teorija o prirodi matematičke istine – platonizam – smatra da matematika opisuje vječnu i nepromjenjivu matematičku stvarnost koja postoji izvan vremena i prostora. Matematički predmeti (brojevi, skupovi, trokuti…) idealni su i apstraktni te postoje nezavisno od načina na koji mislimo.

Više od dvije tisuće godina kasnije, Karl Popper otišao je korak dalje… Ustoličio je novu egzistencijsku trijadu svijeta: zadržavši svijet fizičkih stvari (Svijet 1) i svijet mentalnih aktivnosti i stanja svijesti (Svijet 2), Platonov svijet ideja zamijenio je vlastitim konceptom tzv. Popperovim Trećim svijetom ili Svijetom 3 koji se odnosi na intelektualne sadržaje nastale ljudskom duhovnom djelatnošću poput knjiga, znanstvenih teorija, umjetničkih djela i sl…. I površnom pogledu je jasno da se radi o modificiranoj verziji svijeta ideja, ali koji je sada TU prisutan, može se opipati, a ne udaljen i s one strane, metafizički.

Neki autori smatraju da je tzv. Popperov Treći svijet zapravo svijet znakova u smislu u kojem ga je rabio, po mnogima, prvi semiotičar Charles Sanders Pierce još u 19. stoljeću, premda nisu insistirali na tome da se on doista sastoji od nečega što je Pierce okvalificirao kao znakovi… Piercova balansirana znakovna trijada zapravo umnogome podsjeća na egzistencijsku trijadu svijeta svoje vrste. U Piercovoj trijadi u međusobnom odnosu nalaze se naziv/ime znaka, objekt znaka, i proces značenja. Naziv/ime znaka nalaže provedbu ljudske intelektualne aktivnosti, odatle se može mapirati s Popperovim Svijetom 3 ili Platonovim svijetom ideja, objekt znaka odgovara fizičkom svijetu, a proces značenja mentalnom svijetu.

M. Burgin, u sklopu teorije opće strukture svijeta, inspiriran izloženim egzistencijskim trijadama svijeta, spreman je ponuditi i svoju verziju iste… U duhu K. Poppera, ni on ne zadire u fizički i mentalni svijet, ali zato na mjesto ideja, odnosno intelektualnih dosega ljudskog duha, postavlja svijet struktura… Svijet Struktura postoji u stvarnosti poput Svijeta Fizičkih Stvari i Mentalnog Svijeta. Npr. neke od predstavljenih trijada u postu (Platonova trijada, Popperova trijada) postoje na isti način na koji postoje Sunce ili zvijezde. Ali za razliku od Descartesa, ova tri svijeta, smatra Burgin, nisu odvojena! Primjerice, mentalni svijet čovjeka zasnovan je na mozgu – fizičkoj stvari itd. Osim toga, Burginovi svjetovi, za razliku od prethodnih, posjeduju dinamičku strukturu…

Pa tako, najnovije dostignuće znanosti odnosi se na otkriće svijeta struktura (engl. world of structures)… Ovaj svijet struktura može se povezati s Platonovim svijetom ideja kao što se atomi moderne fizike mogu povezati i odnositi prema Demokritovim atomima. Konačno, svijet struktura nalazi se u temelju nečega za čim bezuspješno tragam godinama – opće teorije informacije… (premda se M. Burgin vjerojatno sa mnom ne bi složio smatrajući da ju je upravo on u nastavku svoje knjige izložio…)

Studeni 8, 2013

O ZNANJU: s filozofskih/epistemoloških pozicija

Boran Berčić: FILOZOFIJA II. // ZNANJE

filozofijaBoran Berčić, profesor filozofije s Riječkog sveučilišta napisao je ‘hrabar’, suvremen uvod u filozofiju. Nisam mu mogao odoljeti i na prošlogodišnjem Interliberu za knjigu Filozofija II. – teorijski dio njegova Uvoda u filozofiju – odvojio sam nekih stotinjak kuna (Filozofija I. koja se bavi praktičnim aspektima filozofije nije me interesirala). Poglavlja knjige za knjige tipa ‘uvoda u filozofiju’nose neoubičajene nazive: Znanje, Stvarnost, Um, Bog, Zašto 2+2=4 i Što je filozofija. I sada sam pred otvorenom knjigom… Još jedna noć bez spavanja započinje… Barem tri poglavlja tiču se ovdje postavljenog pitanja što je to informacija. Prvo od njih posvećeno je znanju; druga dva su o teorijama uma i prirodi matematičke spoznaje. Za nekoga tko želi prodrijeti u bit fenomena koji se odaziva na ime ‘informacija’, neizmjerno je važno najprije upoznati se s prirodom srodnog mu fenomena, fenomena znanja, pogotovu s načinom na koji o njemu zbore filozofi… (a odatle posredno i s načinima funkcioniranja ljudskog uma i matematičkog mišljenja)

O znanju s filozofskih/epistemoloških pozicija oduvijek se govori u dva smisla:
– o ‘znanju da‘ ili o diskurzivnom, činjeničnom odnosno propozicijskom znanju, npr. glavni grad Francuske je Pariz i
– ‘znanju kako‘ – koje se odnosi na ‘znanje naših vještina i sposobnosti’, npr. znati voziti bicikl.
Predmet suvremene filozofske rasprave prvenstveno je ‘znanje da’ odnosno propozicijsko znanje.

Znanje je opravdano istinito vjerovanje! Ovu, čak i informacijskim stručnjacima poznatu, definiciju znanja ponudio je još Platon u Teetetu kroz usta Sokrata koji ju odmah zatim i pobija. Ipak, i u pobijenom obliku, ova definicija se pokazala nevjerojatno afirmativnom u žučnoj raspravi koja je uslijedila narednih stoljeća te su je filozofi vremenom prihvatili kao ‘Platonovu definiciju znanja’ odnosno trodijelnu ili tripartitnu definiciju znanja. Platonova definicija znanja tako je postala ishodišna točka svakog iole ozbiljnijeg razmatranja prirode fenomena znanja. Pogledajmo pobliže na što se tri pojma koja čine ovu definiciju zapravo odnose…
Vjerovanje je psihološko stanje uvjerenosti u nešto… Ponekad je teško reći da li osoba doista vjeruje u nešto ili samo na deklarativnom nivou tvrdi da u to vjeruje. Stoga se vjerovanje ponekad definira kao spremnost na klađenje …Tako se Mooreov paradoks – “Kiša pada, ali ja u to ne vjerujem!” – lako razrješuje ako bismo Moorea upitali: jesi li spreman kladiti se u to?
Istina. Da bi neko vjerovanje bilo znanje, ono mora biti istinito. Ali istinito vjerovanje još uvijek nije znanje jer istinito vjerovanje može biti slučajno istinito. Godine 1963. Edmund Gettier u članku “Is Justified True belief Knowledge?“, na svega dvije stranice, pokazao je da Platonova definicija znanja nije prihvatljiva. Berčić njegove primjere zamjenjuje sljedećim: Uđete u sobu i termostat, koji je dosada bio ispravan pokazuje 22⁰C, vi vjerujete da je 22⁰C, u sobi je doista 22⁰C. Međutim, prava je istina da je termostat ostao blokiran na 22⁰C i da bi pokazivao da je temperatura u sobi 22⁰C i kada ne bi bilo 22⁰C! Da li znate da je u sobi 22⁰C? Ne znate!
U poznatom primjeru paradoksa lutrije istovremeno znamo da niti jedna srećka neće biti izvučena i da će jedna biti izvučena. Od milijun ljudi 999 999 ih je znalo da njihova srećka neće biti izvučena, a jedan to nije znao (naravno, lošu epistemičku sreću kompenzirao je financijskom srećom!).
Opravdanje je pak nekakav razlog, dokaz za vjerovanje! Ali kada se dokaz i čini valjanim, vrijeme ga može opovrći. Ptolomejeva geocentrična teorija (prema kojoj se Sunce i ostali planeti vrte oko Zemlje) i u koju su jedno vrijeme svi vjerovali jer je imala ‘valjane razloge’ u izračunljivim epicikličnim putanjama po kojima su se nebeska tijela kretala naprijed-nazad  – na kraju se pokazala neistinitom.

Timothy Williamson (2000) označio je znanje kao primitivan pojam koji se ne može analizirati te su svi pokušaji da ga se definira pomoću nužnih i dovoljnih uvjeta unaprijed osuđeni na neuspjeh.
Ludvig Wittgenstein (Filozofska istraživanja, 1953) smatrao je da među pojmovima jezika vladaju relacije obiteljskih sličnosti, a ne relacije nužnih i dovoljnih uvjeta. Članovi neke obitelji mogu svi međusobno sličiti, a da ne postoji jedinstvena karakteristika koju dijele… Drugi primjer odnosio se na igre; svaka igra ima nešto zajedničko s drugim igrama, ali ne postoji jedinstvena karakteristika koje imaju sve igre… Zbog toga nije moguće odrediti nužne i dovoljne uvjete koje neka aktivnost treba zadovoljiti da bi bila igra. Možda isto tako nije moguće odrediti nužne i dovoljne uvjete koje neko vjerovanje treba zadovoljiti da bi bilo znanje.

U slučaju znanja, naša vjerovanja moraju pratiti ili slijediti činjenice u svijetu, Robert Nozick za to je koristio izraz tracking. Međutim, pokazalo se da postoje bizarna stanja kada čak i to nije moguće. Prema Nozickovoj definiciji čak i kad bismo živjeli u stvarnom svijetu mi ne bismo znali da živimo u stvarnom svijetu, zato što bismo, i kada bismo živjeli u Matrixu, vjerovali da živimo u stvarnom svijetu! Vrlo oštroumno opovrgavanje Nozickovih argumenata!

Činjenica da postoji epistemička sreća (slučajno znanje) pokazuje da čak ni kada znamo ne možemo znati da znamo. Naše znanje je pogrješivo te stoga nikada ne možemo biti sigurni da znamo. A to znači da ne znamo! Stav da je znanje pogrješivo naziva se falibilizam. Falibilizam znači i da možemo znati kada ne znamo da znamo. Nije potrebno da znamo da znamo da bismo znali.
Prema eksternalizmu također možemo znati i kada ne znamo. Prema eksternalističkim teorijama znanja (relijabilizam, tracking, uzročna teorija) znanje ovisi o faktorima koji subjektu dolaze izvana i za koje on ne mora znati. Na primjer, imamo dvojicu ljudi uvjerenih u postojanje vanjskog svijeta, međutim, prvi živi u stvarnom svijetu dok drugoga obmanjuje zli demon. To da li išta znaju o vanjskom svijetu ovisi o nečemu što je izvan njih!
A. J. Ayer je, protivno falibilizmu, znanje shvaćao kao pravo da se bude siguran. Ta se teza u literaturi naziva knows that knows ili KK teza (kod nas bi se mogla prevesti kao ZZ teza). Međutim, očito je da empirijsko znanje ne može zadovoljiti toliko jak kriterij.
KK tezi blisko je stajalište internalista. Prema internalizmu znanje u potpunosti ovisi o internim faktorima i zato subjekt mora znati da zna. Primjer internalista je vidovnjak; njegovo svo znanje dolazi iznutra…
Tenzije u raspravi između internalista i eksternalista pokušala je smiriti Linda T. Zagzebski  svojom  izjavom o vrsnoći kave:  ako je kava dobra svejedno je koji ju je aparat proizveo, pouzdani ili nepouzdani…

Blog pokreće Wordpress.com.

%d bloggers like this: