O I n f o r m a c i j i : informacija u teoriji

Rujan 6, 2014

Konstruktivistički pogled na svijet (i informaciju) Niklasa Luhmanna

LARS QVORTRUP: The Controversy over the Concept of Information, Cybernetics & Human Knowing 1, 4(1993), str. 3-24.

Konstruktivistički pogled na svijet oduvijek mi se činio privlačnim. Još kad bi se usmjerio na informaciju, mislio sam, gdje bi mu bio kraj! Teoretičar-konstruktivist, koji bi trebao biti po mojoj mjeri, svakako je onda njemački sociolog (povremeno i filozof) Niklas Luhmann. U svojoj branši poznat kao ‘sistemski  teoretičar’, informaciju je iskoristio kako bi povezao tri teorije koje je za života razvio: sistemsku, komunikacijsku i evolucijsku. U svom radu, koji mi se ovog kišnog jutra našao pod rukom, Lars Qvortrup postulira stav da je Niklas Luhamann bio čovjek koji je informaciju smatrao za ‘razliku koja pronalazi razliku’ (engl. difference which finds difference), apropo čuvene definicije jednog drugog sociologa (koji je povremeno bio antropolog) – Gregory Batesona, koji je pak tvrdio da je informacija ‘razlika koja čini razliku’ (engl. difference which makes difference). (Btw, tko bi, uopće, mogao jednoznačno svrstati jednog Gregory Batesona?).

Prema Qvortrupu, Luhamann je razlikovao biološke od društvenih i psihičkih sustava po tome što je smatrao da su potonji utemeljeni na značenju. U Luhmannovu shvaćanju, značenje se javlja kao konceptualna specifikacija jednog sustava i predstavlja vrlo privlačan koncept. Sva tri sustava, međutim, prema Luhmannu su autopoiteska (engl. autopoietic), prema predloženom konceptu čileanskih biologa Humberta Maturane i Francisca Varele, hoće reći, zatvorena i samoodnoseća (engl. self-reference), ali kojima ‘pripada’ neka vrst okoliša (engl. environment). Okoliš se zapravo odnosi na druge sustave koji na njih proizvode utjecaj, ali, po Maturaninom i Varelinom shvaćanju, bez direktnog, neposrednog kontakta, gotovo bi rekli ‘nasilno’, u svojstvu svojevrsnog ‘izvora deformacije’.

…the autopoietic conduct of an organism A becomes a source of deformation for an organism B, and the compensatory behavior of organism B acts, in turn, as a source of deformation of organism A… 

Zanimljivim se čini navod kojim se Niklas Luhmann poslužio kako bi obranio svoj stav o psihičkom kao zatvorenom sustavu. “Kada bi jastvo [psihičko] bilo otvoreno prema toku vanjskog svijeta, iščeznulo bi.” Drugim riječima, ono što općenito utemeljuje konstruktivistički stav, a što Luhmann želi istaći, jest razmišljanje da drugi sustavi postoje za nas u onolikoj mjeri u kojoj smo ih mi, svojim konceptualističkim razmišljanjem, konstruirali kao druge sustave. Ovo razmišljanje dovest će Luhmanna pred sasvim novi pogled na fenomen informacije.

Prema Luhmannu postoje dva glavna aspekta komunikacije:
– komunikacija je selektivna;
– komunikacija je samoodnoseća (samo-referentna).
Za Luhmanna, inspiriranog, ovdje često spominjanim, zaposlenikom Bell laboratorija i pasioniranim ljubiteljem jazz glazbe (to smo pročitali u knjizi Jamesa Gleicka!), Claudom Shannonom, informacija je odabir iz poznatog ili nepoznatog repertoara mogućnosti (...selection from a known or unknown repertoire of possibilities). “Information is a purely system-internal property” ponavljat će u svojim radovima Luhmann više-manje, što upućuje na to da je nikada nije smatrao objektivnom. Evo i jednog doslovnog navoda koji je Qvortrup ‘iskopao’ iz njegovih ‘Eseja o samoodnošenju’ (Essays of Self-Reference):

“Information is an internal change of state, a self-produced aspect of communicative events and not something that exists in the environment of the system and has to be exploited for adaptive or similar purposes.”

Izlazeći iz okvira našeg odnošenja prema pojmu informacije, ne možemo, zajedno s Luhmannom, ne gledati dalje, u sam ‘manifest konstruktivizma’ koji se ispisuje u njegovu radu. “Mi”, kaže sjetno Luhmann, “…nemamo (nijedan) direktan pristup svijetu… Razumijevanje ne može dosegnuti vanjski svijet bez razumijevanja…, razumijevanje može razumjeti jedino sebe (understanding can only understand itself)”.

Na osnovi izrečenog, shvatljivije nam postaje Luhmannovo ustrajavanje u stavu da su društveni i psihički sustavi, za razliku od bioloških – sustavi značenja. Međusobno se razlikuju, između ostalog, i po tome na koji način proizvode značenje. Na ovom mjestu slijedi čuvena Luhmannova maksima (čuvena, barem u svijetu sociologa, pretpostavljam) koja kaže da psihički sustavi misle, dok društveni komuniciraju. Ako nam se intuitivnim čini da misli (kao reprezentirano jastvo) doista mogu same sebe misliti, postavlja se pitanje: tko onda komunicira? ‘Psihičko’ ne može komunicirati; općenito, jastva, ljudske jedinke, po Luhmannu, nisu u stanju komunicirati. Jedino komunikacija može komunicirati, zbunjujuće zaključuje Luhmann držeći se premise o zatvorenosti ‘svojih sustava’. U točnom navodu, u prijevodu Qvortrupa (s njemačkog na engleski jezik), ova tvrdnja glasi:

“Human beings cannot communicate, not even brains can communicate, not even consciousness can communicate. Only communication can communicate.

Naravno, mnogi od vas, pretpostavljam, ne vjeruju da je jastvo, ‘psihičko’ u čovjeku, zatvoren sustav i da ne može komunicirati s drugim sustavom. Pa ipak, na ovom stupnju razmišljanja, ja sam nekako u to uvjeren… a tek ćemo vidjeti do kud će me to odvesti… 🙂

Oglasi

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

%d bloggers like this: