O I n f o r m a c i j i 2.0 : informacija u teoriji

Svibanj 23, 2014

Informacija i mozak

JEFF HAWKINS (with Sandra Blakeslee): On Intelligence

Nakon odnosa inteligencije i informacije, sada pobliže razmotrimo odnos informacije i našega mozga, i dalje udubljeni u čitanje knjige Jeffa Hawkinsa. Mozgu on posvećuje treće poglavlje svoje knjige, premda se čini i sva ostala poglavlja… Zapravo, u ostatku knjige ne govori se toliko o samom mozgu koliko o neokorteksu (neocortex, ili samo cortex) ili kori velikog mozga – svojevrsnom cerebralnom omotaču koji se kod ljudi javlja u znatno većem obliku u odnosu na druge životinje, i koji ih, zbog te činjenice, temeljno razlikuje od drugih životinja. Slobodno možemo reći da smo ljudi kakvi sebe smatramo – neobična životinjska vrsta koja je sposobna kapitalizirati vlastito iskustvo, istodobno uronjena u svoj vlastiti svijet kulture, znanosti i umjetnosti – upravo zahvaljujući posjedovanju tog tankog živčanog nabora na mozgu koju drugi primati nemaju ili imaju samo u tragovima.

Neokorteks ili kora velikog mozga svega je dva milimetra debela kora sastavljena od šest slojeva. Hawkins predlaže da ju zamišljamo kao šest vizitkartica smještenih jedna na drugu (tzv. model six buissnes cards). Ako cijeli mozak sadrži oko 100 milijardi neurona, procjena je da na neokorteks otpada oko 30 milijardi. Kada axon jednog neurona dotakne dendrite drugog neurona, formira se veza poznata pod imenom sinapsa. Procjena je da naš mozak sadrži 30 trilijuna sinapsi!

S druge strane, naš mozak odnosno neokorteks trebamo zamišljati kao hijerarhijsku strukturu. Ono što jedan dio mozga čini ‘višim’ ili ‘nižim’ u hijerarhiji u odnosu na njegove druge dijelove, ovisi o tome na koji su način s njima povezani. Najniži dijelovi mozga u hijerarhiji nazivaju se primarna senzorna područja, i to su upravo ona područja u koja najprije pristižu informacije iz vanjskog svijeta. Na koji način?

Otprilike tri puta u sekundi, vaše oko napravi nenadanu kretnju nazvanu sakada (saccade). Vaše oči fiksiraju jednu točku, a onda nenadano skoče na drugu. Svaki put mijenja se i slika na vašoj retini,  kreira se novi ulazni input odnosno pattern informacija. Rječica pattern na hrvatski jezik prevodi se sa ‘uzorak’, ‘šablona’, čak i ‘obrazac’, ali nijedna od navedenih riječi ne pogađa bit patterna – što on, u ovom slučaju, jest – točno određeni niz električnih impulsa koji se prepoznaje kao takav. Stoga, u nastavku teksta zadržat ćemo englesku inačicu ove riječi kako ne bismo ostali ‘izgubljeni u prijevodu’.

Ako je tomu tako, ako naš mozak jedino prima električne signale, onda možemo jednostavno zaključiti:  u vašem mozgu nema nikakvog ‘svjetla’, nikakve ‘slike’; tamo je, ljudi, mračno! Jedino postoji električna aktivnost patterna koji kolaju amo-tamo raznoseći informacije. Između patterna koji raznosi informaciju dobivenu iz vašeg oka i patterna koji to isto čini s informacijama dobivenim iz vašeg uha – nema nikakve razlike. Ovaj spektakularan i svakako nenadan zaključak bio je dovoljan Vernonu Mountcastleu da u svom radu “An Organizing Principle for Cerebral Function” iz 1978. predloži kako je neokorteks odnosno kora velikog mozga jednoobrazna odnosno uniformna (homogena) po svojoj strukturi i pojavi. Na osnovi toga, pretpostavio je da neokorteks koristi isti komputacijski alat (algoritam) kako bi obavio sve svoje operacije! Razlike između skupina neurona smještenih u neokorteksu, mogu se detektirati jedino na osnovi međusobnih veza koje uspostavljaju odnosno veza s drugim dijelovima mozga i nikako drugačije! Ali na ovom mjestu morate se zapitati: kako vid i sluh mogu biti jednaki? Mountcastle nije ni tvrdio da su oni jednaki, već da je način na koji neokorteks procesuira signale iz oka i uha – jednak. Mnogi neuroznanstvenici, međutim, odbili su ovaj pogled, ali ne i Jeff Hawkins. Upravo na ovoj genijalnoj pretpostavci on je postavio svoju teoriju inteligencije. Ako povežete dijelove neokorteksa u odgovarajuću hijerahiju i u nju ‘izvana’ pustite patterne  – on će biti u stanju učiti o svom okolišu!

Zahvaljujući Vernonu Mountcastleu, Hawkinsova teorija inteligencije može objasniti neke dotada neobjašnjive fenomene poput fenomena Helen Keller – djevojke, koja i usprkos tomu što nije posjedovala dva temeljna čula percepcije vanjskog svijeta – vid i sluh – ipak mogla naučiti jezik i postati vrlo vješt spisatelj; drugim riječima, naglašava Hawkins, ‘mogla je biti inteligentna’.

Filozofske implikacije predloženih teorija su impozantne. Primjerice, jedna od njih može biti i da nema direktne percepcije stvarnosti. Naše znanje o svijetu odnosi se na model svijeta u našem mozgu izgrađen na patternima. Od pristiglih patterna, isti kortikalni algoritam stvara i zadržava vlastiti model svijeta u memoriji neokorteksa, a upravo memorija neokorteksa predstavlja našu narednu stanicu osvrta na ovu iznimnu knjigu, koja se, međutim, i dalje kreće u hipotetskim okvirima. Kada govorimo o memoriji neokortkesa, zapravo, govorimo o neokorteksu kao o nekoj vrsti memorijskog sustava. Stoga se sada možemo zapitati: na koji to način mozak pamti informacije?

Svibanj 2, 2014

Informacija i inteligencija

JEFF HAWKINS (with Sandra Blakeslee): On Intelligence

“Mogu li računala postati inteligentna? – Znanstvenici vjeruju da mogu; računala će postati inteligentna kad postanu dovoljno snažna u procesuiranju informacija. Ja ne mislim tako. Mozgovi i računala počivaju na temeljno različitim principima.”

Takvo pitanje postavio je i na njega odgovorio, na početku svoje knjige, Jeff Hawkins, jedna pomalo neoubičajena figura iz Silikonske doline, tvorac PalmPilot-a, osobnog digitalnog asistenta (Personal Digital Assistent – PDA), neobičnog proizvoda iz 1990-ih koji smo koristili s pametnim olovkama čačkajući njima (među prvima) po zaslonima osjetljivima na dodir. Ali osim informatičkih kompetencija, Jeff nudi još nešto – svoju zaluđenost stvaranjem ‘truly intelligent machines‘ na osnovi uvida u stvarnu prirodu inteligencije. Kao ‘zaguljenom’ funkcionalistu, Hawkinsu je dopušteno reći da se ‘biti čovjekom’ razlikuje od ‘biti inteligentnim’. (Inače, funkcionalizam tvrdi da um postoji u bilo kojem sustavu čiji konstituirajući dijelovi – neuroni, silikonski čipovi ili bilo što drugo – imaju uspostavljen pravilan uzročno-posljedični odnos među sobom. Drugim riječima, jedan atom dobar je kao bilo koji drugi, ako dobro obavlja svoju funkciju u molekularnom makeupu). Inteligencija se, međutim, ne zrcali u ponašanju, po mišljenju ovoga – informatičko-mozgovnog gurua, kako mnogi misle, nego u strukturi i načinu funkcioniranja našega mozga.

Zašto je teško otkriti kako mozak funkcionira? – Mnogi znanstvenici vjeruju da je mozak jako, jako komplicirana stvar. Ja ne mislim tako. Mislim da nas tom zaključku vodi nekoliko pogrešnih pretpostavki. Jedna od njih je vjera da se inteligencija definira inteligentnim ponašanjem.

Prisjetimo se što tvrdi biheviorizam? Ne možemo znati što se događa u mozgu – crnoj kutiji – ali to možemo zaključiti iz ponašanja jedinke koja ga posjeduje. Međutim, već se Eliza (poznati simulacijski program psihoterapeutske prakse umjetne inteligencije, smišljen kao šala), ozbiljno narugala bihevioristima. Oponašajući i ‘učeći’ iz predvidivih psihoterapeutskih ‘situacija’, primjerice, dijaloga pacijenata i psihoterapeuta, uspjela je zavarati mnoge i usprkos trivijalnosti na kojoj je počivala (ugrađenih uobičajenih odgovora psihoterapeuta).

Što je, onda, inteligencija, ako nije svodiva na ponašanje? – I tu Hawkins predlaže nešto odista novo, jednu vrlo privlačnu, intrigantnu ideju od koje vas moraju proći srsi, barem vas kojima je stalo do toga da otkrijete što stoji u pozadini ovoga našeg čuda misli koje rezultira onim što nazivamo inteligencijom ili inteligentnim ponašanjem, kako god. On predlaže da naš mozak, točnije naš neokorteks (neocortex) ili kora velikog mozga, zapravo koristi ogromnu količinu svoje memorije kako bi stvorio svoj model vanjskog svijeta. Sve što ste ikada naučili i znate o svijetu pohranjeno je u tom modelu. Nadalje, mozak koristi ovaj model kako bi predvidio buduće događaje… i to je ključno za inteligenciju. Inteligencija je uspješna predvidivost budućih događaja na temelju prethodno izgrađenoga (naučenoga?) modela svijeta. Analognu tomu, svoj okvir novog pogleda na inteligenciju prozvao je memory-prediction system.

Naravno, nakon uvida u srž glavne ideje knjige On Intelligence, u mozgu se roje nova pitanja. Na koji to način neokorteks stvara model svijeta i zašto baš neokorteks? Što je sa slikama, zvukovima, dodirima, gdje se oni nalaze u cijeloj stvari, jesu li realni ili postoje isključivo u našim glavama? Ova pitanja iziskuju i složene odgovore koje ću vam nastojati podastrijeti čim prije, svaki put kad se budem vraćao na ovu maestralnu knjigu od koje sam mnogo toga preuzeo i vjerojatno ugradio u svoj model svijeta, ako takav doista postoji u mom mozgu.

Premda se čini da je informacija u ovom osvrtu ostala pomalo postrani općeg razmatranja, to je samo privid. Svejedno, i ovaj pogled na tajne prirode, boga, svekoliku stvarnost, informaciju pretpostavlja u prvom redu svoje ‘predstave’. Način na koji informacije kolaju našim mozgom, procesuiraju se, raspoređuju u neuronske strukture od krucijalne je važnosti za ustrojstvo mozga i ‘božji dar s neba’ – inteligenciju.

Na osnovi izrečenog, hipotetska teorija informacijskog toka ‘ili-ti’ infoma lako konvergira s ovdje predloženom teorijom inteligencije, ili modela svijeta. Infomima, u obliku ‘znanja’, u našoj glavi, čini se, lako će biti prionuti uz ‘model svijeta’, svojevrsni ‘bazen znanja’ smješten u našemu mozgu, izgrađen/sastavljen od neurona i njihovih veza.

Francis Crick, autor članka o mozgu, specijalnog izdanja Scientific Americana iz 1979. koji je izvršio snažan utjecaj na Hawkinsa, mnogo godina kasnije objavio je knjigu The Astonishing Hypothesis u kojoj je iznio hipotezu da je um (mind) naprosto sastavljen od moždanih ćelija (neurona) mozga. “U hipotezi nije bilo nikakve magije – samo neuroni i ples informacija“, napisao je Hawkins. Vjerovat ćemo, barem neko, ako ne i svo vrijeme, da je tomu tako!

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

%d bloggers like this: