O I n f o r m a c i j i 2.0 : informacija u teoriji

Rujan 18, 2016

‘Stvar po sebi’ kao ‘nisko-energetsko’ stanište / izvorište materije (Na tragu post-teorija relativnosti IV.)

Može li se Immanuelu Kantu dati za pravo što je u filozofsku raspravu uveo jedan tako elusive pojam poput ‘stvari po sebi’? Ako se radi o jednom od najutjecajnijih filozofa ikad, kojemu je pošlo za rukom sintetizirati ključne pravce u filozofskom mišljenju toga doba – racionalizam i empirizam – možda i ovu njegovu ideju ne bismo unaprijed trebali odbaciti kao što je to učinila većina filozofa i znanstvenika… Možda je došlo vrijeme da joj ponovno dopustimo ‘govoriti’, a ne poput Heinza von Foerstera, barda konstruktivističke misli, uzvikivati da ne postoji!

U razdoblju koje slijedi, tako, izvjesno je da se ‘stvari po sebi’ dogodi nešto slično što se dogodilo Einsteinovoj kozmološkoj konstanti (danas drugim nazivom za količinu tamne energije po jedinici prostora). Podsjetimo, nakon što ju je sâm Einstein proglasio svojom ‘najvećom pogreškom’, jedno vrijeme provela je izvan znanstvenih i filozofskih rasprava; međutim, danas se ponovno rabi u njima! Tako se jedno od objašnjenja ubrzanog širenja svemira oslanja se na nju. Stoga, nije isključeno da se nešto slično dogodi i ‘stvari po sebi’…

Podsjetimo, ‘stvar po sebi’ (njem. ding an sich) strši u središtu jedne druge Kantove sinteze – izmirenja znanstvenog i religioznog pogleda na svijet. To svojevrsno – filozofsko ‘načelo neodređenosti’ 18. stoljeća – propisuje da, i kad bismo to htjeli, ne bismo mogli sve znati. Stvari su nam spoznatljive samo kao pojave u prostoru i vremenu. Njihovu drugu stranu odnosno ‘lice’, ‘stvar po sebi’, nikada nećemo biti u stanju spoznati.

U vremenu nakon što je ugledala ‘svjetlo dana’, ‘stvar po sebi’ u kratko vrijeme postala je unaprijed ‘nedostižni gral’ ljudskog znanja, nešto, po definiciji, inherentno nedohvatljivo spoznaji kao takvoj, što je permanentno izazivalo nelagodu i negodovanje znanstvenika. Za Kantovu čuvenu rečenicu: “Morao sam ograničiti znanje kako bih dobio mjesto za vjerovanje” većina znanstvenika toga doba nije bila spremna (kao što će to možda postati u 20. stoljeću nakon pojave kvantne teorije). S druge strane, duhu religioznog mišljenja, posrnulog od bujanja novovjekovne znanstvene misli i tek rođenog prosvjetiteljskog duha, ova ideja došla je kao ‘melem na ranu’. Iza ‘stvari po sebi’, napokon, on je mogao, u već nervirajuće beznadnim raspravama s prosvjetiteljskim duhovima i skloniti svoga Boga… Fleksibilnost izraza upada u oči, stoga, moramo biti vrlo pažljivi, ako ga želimo zadržati u raspravi.

I onda, možemo li o ‘stvari po sebi’ nastaviti govoriti u Kantovu duhu? Nama se čini da možemo, jer ono što Kant posebice naglašava – kao ‘fakt po sebi’ o ‘stvari po sebi’ – odnosi se na činjenicu da se ona – što god bila – nalazi izvan prostora i vremena, a time i izvan sveg našeg iskustva. To je ujedno i jedina znanstveno-prihvatljiva tvrdnja koja se može izreći o ‘stvari po sebi’, a da se ne zaglibi u kaljužu loše spekulacije, umovanja zbog samog umovanja, čiste retorike, u startu nezainteresirane za bilo kakvo vlastito dokazivanje.

Međutim, za mnoge filozofe, upravo to je bio dokaz da se u pogledu ‘stvari po sebi’ radi samo o konceptu u Kantovu mišljenju, njegovoj ‘privatnoj oznaci’ za bilo što izvan prostora i vremena, i da se, upravo iz tog razloga, ‘stvar po sebi’ ne može smatrati istinski stvarnom činjenicom svijeta. Kant je, ulagujući se Crkvi, u jednom nadasve mističnom raspoloženju, postulirao skrivenu stvarnost naspram vidljive; i samo to.

Međutim, mi pak držimo da tu i takvu ‘stvar po sebi’ možemo iskoristiti za naše potrebe. To što će se ona razotkriti u drugom svjetlu, sa značenjem koje se neće u potpunosti podudarati s Kantovim, posljedica je samo drugačijih početnih uvjeta u razmatranju. ‘Stvar po sebi’ želimo promatrati u odnosu spram ‘proizlazećeg’, izvirućeg prostorvremena iz materijalnih tijela, a ne spram prostora i vremena kao formi naših vanjskih i unutarnjih čula. Naša nakana tim postaje jasnija. ‘Stvar po sebi’ želimo dovesti u vezu i po mogućnosti izjednačiti s prethodno spomenutim izrazima u našoj raspravi – Ništavilom, ‘prostorom’ bez prostora i vremena, pa i mističnom ‘skrivenom stvarnošću’, ili, nama najbližemu – nekakvom ‘amorfnom smjesom’ koja ‘dopušta’ da ju naši prostor i vrijeme oblikuju po svojoj mjeri. To upućuje da se ‘stvar po sebi’ (prema našem shvaćanju) može shvatiti kao zajedničko izvorište za svu materiju, a ne da ju u zasebnom obliku posjeduju pojedina materijalna tijela. (I doista, ako pažljivije čitamo Kanta otkrit ćemo kako je, po njemu, ‘stvar po sebi’, samo ‘pravo lice’ prostorvremenskog entiteta koji spoznajemo kao pojavu; drugim riječima, ona je oduvijek ‘tu’ – ‘s pojavom’. Iako čulima nedohvatljiva, svako materijalno tijelo svoju ‘stvar po sebi’ ‘vuče za sobom’. Po tome, jasno je da se naš koncept ‘stvari po sebi’ bitno razlikuje od Kantovog).

Nadalje, nekako se čini prirodnim da ona ‘mjesta’ u svemiru na koja još nije ‘stigao’ prostor nekog materijalnog tijela, i koja iz ‘prostornovremenske niše’ držimo Ništavilom, da upravo ta mjesta na neki način ‘pripadaju’ ‘stvari po sebi’. U neku ruku, moglo bi se reći, da je ona neka vrst predziđa, pa čak i potencijala, zahvaljujući kojemu se promatrano materijalno tijelo uopće može pojaviti u prostoru i vremenu i u kojemu ga druga materijalna tijela mogu opaziti.

U ovoj točki razmatranja vrijeme je da se usmjerimo na ono čime želimo potkrijepiti našu osnovnu (za)misao/pretpostavku o izviranju prostorvremena iz materije… Želimo dati svoje objašnjenje čudnovate pojave fluktuiranja virtualnih čestica u vakuumu, koja je otprije eksperimentalno potvrđena, a tiče se njihovog neprestanog stvaranja (iz ničega) i nestajanja (u ništa). Kvantna teorija, čini se, nikada nije dala zadovoljavajuće objašnjenje za ovu pojavu. Od kuda ‘dolaze’ i kuda ‘odlaze’ te virtualne čestice? Prema našem mišljenju, postoji svojevrsna energetska granica, konkretno, granični potencijal koji materiji kao takvoj omogućuje da stvori prostorvrijeme ‘iz sebe’ – ‘oko sebe’. Čestice se ‘stvaraju u prostorvremenu’ kada pređu tu granicu i nestaju, kada njihov ‘energetski potencijal’ padne ispod te granice. Ali kamo, onda, ostatak energije odlazi? Moguće je da u tom trenutku završava u onom što bi Kant nazvao ‘stvar po sebi’, ali u našem značenju… u nisko-energetskom staništu odnosno izvorištu sve materije…

Postaje očito, da se ovo objašnjenje može rabiti i kao objašnjenje čudnovate valno-čestične prirode materije. Dok se ‘nalazi’ u našem prostorvremenu, materija je čestica i kao takvu mi ju zamjećujemo, čim sklizne iz njega, ona je val, samo potencijal ili ‘statistička vjerojatnost’ da se negdje drugdje može pojaviti…

Granična energetska vrijednost koja dopušta čestici stvoriti prostorvrijeme ‘iz sebe’ – ‘oko sebe’ trebala bi se kretati, predmnijevamo, u rasponu Planckove skale, ispod koje, i prema tradicionalnoj fizici, zakoni fizike više ne vrijede…

Sve više zapetljani u spekulaciju koja proizlazi iz jedne proste i nadahnjujuće misli/pretpostavke (o izviranju prostorvremena iz same materije) dolazimo do teorije kvantne gravitacije odnosno njene inačice koja se naziva kvantnom gravitacijom petlji (quantum gravity loop). Kakvo je njeno poimanje prostora, i možemo li u njoj pronaći oslonac na koji možemo osloniti našu misao/pretpostavku koja cilja postati ‘općim objašnjenjem svijeta’ u kojem živimo, pitat ćemo Carla Rovellija a njegove odgovore donosimo u nastavku…

Srpanj 5, 2016

Na tragu post-teorija relativnosti – uvod…

Immanuel Kant: KRITIKA ČISTOG UMA
Albert Einstein: MOJA TEORIJA

Postoji li način da izbjegnemo prastaro filozofsko pitanje i s njim usko povezanu debatu o tome postoji li vanjski svijet? Pritom, ne tvrdimo da je na to pitanje nemoguće dati odgovor. Ono što želimo je ponuditi teoriju, po svemu hipotetsku, po kojoj ćemo nastaviti živjeti, a da si takvo pitanje više nećemo morati postavljati… Dakle, kako ukloniti predodžbu ‘vanjskog svijeta’ iz naše percepcije? Odgovor koji se ovdje nudi krajnje je jednostavan: trebamo prihvatiti da sve njegove ključne sastavnice izviru iz nas… a kad to tvrdimo, ne mislimo samo na boje i zvukove, tipične tvorevine ljudskog osjetilnog aparata, ili gravitaciju i energiju – jer otprije je poznato da svako tijelo posjeduje ‘gravitacijsku silu’, kao i energiju – nego i na same prostor i vrijeme

Da se razumijemo: ideja nije nova; prvi ju je, kao što je poznato, ali u nešto drugačijem obliku, postulirao njemački filozof Immanuel Kant, još u 18. stoljeću. Sa svoga filozofskog stajališta, Immanuel Kant u Kritici čistog uma o prostoru rezonira ovim riječima:

„Nikada se ne može stvoriti predstava o tome da ne postoji prostor, premda se sasvim lijepo može zamisliti da se u njemu ne nalaze nikakvi predmeti. Prostor nikako nije neki empirički pojam koji je apstrahovan iz spoljašnih iskustava… Jer, da bi se izvesni osjećaji odnosili na nešto izvan mene (tj. na nešto na drugome mjestu prostora, izvan onoga na kome se ja nalazim), isto tako, da bi ih ja mogao predstaviti kao jedne izvan drugih i jedne pored drugih, to jest ne samo kao različne već i na različitim mjestima, toga radi predstava prostora mora da leži već u osnovi… Prostor se predstavlja kao jedna dana beskonačna veličina… nijedan pojam kao takav ne može se zamisliti kao da u sebi sadrži beskonačnu množinu predstava… Prostor nije ništa drugo doli samo forma svih spoljašnih čula, to jest subjektivni uslov čulnosti pod kojim je spoljašnje opažanje za nas jedino moguće.”

I danas mora začuditi kako Kantova ideja nije naišla na veće zanimanje znanstvenika, niti je poslužila za razvoj sličnih ideja koje bi dovele do njezine ‘primjene’ u znanosti. Prostor i vrijeme, a tu u prvom redu mislimo na Einsteinove prostor i vrijeme, ‘prostorvrijeme’, smatraju se, ako ne već apsolutnim, onda barem objektivnim činjenicama stvarnosti. Drugim riječima, i doslovno ih se uzima kao ‘nešto izvan nas’. Kao što je mnogima poznato, teorija Velikog praska u bilo kojoj svojoj inačici (inflacijskoj, teoriji više svjetova ili nekoj drugoj) i doslovno postulira nastajanje prostora i vremena u ‘bing-bangu’, poznatom ‘pra-događaju’ rođenja svemira kakvog znamo.

Ali kad malo bolje razmislimo, možda uzrok neprihvaćanju Kantove ideje o prostoru i vremenu leži u implicirajućem solipsizmu koji se neizbježno nameće kao njegova posljedica? Naime, ako je za osjećaj prostora/vremena, na neki način, odgovoran moj um, kao što to tvrdi Kant, ne znači li to da je on, onda, jedina izvjesnost na cijelom svijetu i da je kao takav jedini odgovoran za sva iskustva koja proživljavamo u njemu? Na ovu prastaru dvojbu nailazimo još kod predsokratovskog grčkog filozofa Gorgije, da bi na njezinu tragu, početkom novovjekovne misli, francuski filozof Rene Descartes ustoličio svog ‘zlog demona’ navevši ga na razmišljanje da ni u jednu stvar na svijetu ne bude siguran osim – u samoga sebe.

Po pitanju prostora, vrijedno je spomenuti i razmišljanja njemačkog matematičara i filozofa Gotfrieda Leibnitza. U svojoj poznatoj raspravi s Newtonom, Leibnitz je i doslovno tvrdio da prostor ‘ne postoji’ te da se javlja samo kao odnos između stvari… U interpretaciji U. Stojnić:

„Prema ovom shvatanju prostor nije ontološki primaran u odnosu na materijalne objekte niti postoji nezavisno od njih, već predstavlja strukturu relacija u kojima objekti mogu stajati. Prostor ne postoji nezavisno od međusobnih relacija objekata. Također, ne postoji jedinstven referentni koordinatni sistem, budući da sve prostorne atribute tela određujemo samo u odnosu na druga tela.“ (Stojnić, U. Kantovo shvatanje prostora i zagonetka inkogruencije, Filozofija i društvo, 2009)

I premda je Newtonovo stajalište nakon dva i pol  stoljeća, čini se, zauvijek opovrgnuto, a čemu je vjerojatno kumovala i debata s Leibnitzom, a njegovi pojmovi apsolutnog prostora i apsolutnog vremena zamijenjeni Einsteinovim relativističkim prostorvremenom, nekako se zadržao dojam objektivnosti koji u nama prostor i vrijeme i dalje pobuđuju. O objektivnosti ustoličenog prostorvremena Einstein piše na krajnje neobičan način:

Čitatelj bi mogao pomisliti da je ovakvo opisivanje svijeta posve neprikladno. Što … znači ako ja nekom događaju pripišem određene koordinate x1, x2, x3, x4 ako te koordinate same po sebi ništa ne znače? … Jedine izjave koje se tiču ovih točaka, a koje mogu isticati pravo na fizičku stvarnost su, ustvari, izjave o susretima ovih točaka… [gdje] …promatrane… točke imaju neki sklop koordinatnih vrijednosti x1, x2, x3, x4 za zajednički. Čitatelj će nakon zrelijeg razmišljanja bez sumnje priznati da su takvi susreti zapravo jedini stvarni dokazi prostorno-vremenske zbilje koju susrećemo u fizikalnim izjavama. (Einstein, A. Moja teorija, 1992)

Drugim riječima, prema Einsteinu, objektivnost prostorvremena potvrđuje se samo susretima jednog tijela s drugim tijelom…

Ali ako sada pokušamo pobliže razmotriti ideje prostiranja samog prostora i prolaženja toka vremena najprije se moramo zapitati je li moguće da se odista radi o samo jednom entitetu – prostorvremenu, kao što je to Einstein tvrdio?

Najprije naglasimo da se ideja o izviranju prostora i vremena iz materijalnih tijela ne poklapa u potpunosti s Kantovom. Za razliku od Kanta koji je smatrao da su prostor i vrijeme samo forme/oblici naših osjetila – prostor vanjskih, a vrijeme unutarnjih – mi tvrdimo da su prostor i vrijeme, općenito, nešto inherentno što proizlazi kako iz našeg tijela, tako i uma, te da na njih treba gledati kao na svojevrsne gradivne blokove putem kojih sudjelujemo u istodobnim procesima stvaranja i promatranja svijeta. Naša teorija, dakle, ne tvrdi, poput Kanta, da je izvor prostornog osjećanja svijeta u nama, nego da se on, i u doslovnom smislu, širi iz nas. Drugi intuitivni zahvat u našoj teoriji tiče se postavke prema kojoj širenje ‘našeg prostora’ druga tijela, odnosno druga bića mogu doživjeti jedino kroz osjećaj vlastitog vremena koji uopće predstavlja uvjet za uočavanje fenomena kretanja u takvom neto stvorenom prostoru.

Prema našoj teoriji, dakle, prostire se uvijek samo prostor. Međutim, postoje teorije koje na vrijeme gledaju kao da se radi o četvrtoj prostornoj dimenziji… Prema tim teorijama, mahom spekulativne prirode, ‘kretanje u višim dimenzijama osjeća se kao vrijeme u nižim’! (Uspensky, Tertium Organum, 1931 ) Ali to može samo značiti da se širenje našeg prostora u četvrtoj dimenziji osjeća kao vrijeme u trodimenzionalnom svijetu!

Prethodno možemo realizirati na jednak način na koji možemo ukloniti i dvojbu vezanu uz solipsistički pogled na svijet kao i potrebu za postavljanjem pitanja o postojanju vanjskog svijeta. Kako? Tako, da prihvatimo da svaka stvar, bolje rečeno – materijalno tijelo odnosno materija kao takva (a da pritom i ne dajemo odgovor na pitanje što je to materija) – a s nekog informacijskog stajališta to može biti i perspektiva – a ne samo ljudska bića, oko sebe ‘šire’ svoje prostor i vrijeme. Na koji to konkretan način postižu, pokušat će se objasniti u nastavku…

Blog pokreće Wordpress.com.

%d bloggers like this: