O I n f o r m a c i j i : informacija u teoriji

Srpanj 7, 2014

Strong vs. Weak AI (kratki osvrt na glavne tendencije razvoja umjetne inteligencije)

Vilém Flusser: DIGITALNI PRIVID (iz Europskog glasnika, br. 17)

Hoće li računalo, u konačnici, biti u stanju misliti poput čovjeka ili, ako ništa, barem u nekim prilikama preuzeti njegovo ponašanje? Hoće li, i ako da, u kojoj mjeri računalo biti poput čovjeka? Jesu li digitalni bytovi nalik neuronima našega mozga i mogu li u potpunosti oponašati složenu neurološku aktivnost koja nam osim mišljenja omogućuje i nešto što se naziva sviješću? Pitanje se može i obrnuti: je li se naša neurološka aktivnost može rastaviti na konačne oblike koji stoje u njenoj pozadini neovisno jesu li binarnog, heksadecimalnog ili nekog drugog brojevnog oblika: drugim riječima, pitanje može glasiti i je li naš mozak kompjutor? Mnogo je literature napisano na temu umjetne inteligencije (engl. artificial intelligence – AI). Za potrebe osvrta na ovo pitanje, povijest AI-a promatrat ćemo kroz osvrt na dvije glavne tendencije njenog razvoja – ‘jaku’ i ‘slabu’ AI…

Pod pojmom umjetne inteligencije uobičajeno se razumijevaju zasebna istraživanja u okviru računalne znanosti kojima je cilj simuliranje ljudske inteligencije pomoću računala. Sam pojam inteligencije odnosi se na mnoge kognitivne sposobnosti, između ostalih na sposobnosti učenja, razumijevanje jezika te rješavanje problema. Za razliku od drugih grana u polju računalne znanosti koje se bave proučavanjem algoritamskih metoda kod rješavanja stanovitih problema, umjetna inteligencija fokusira se na manipuliranje simbolima u postupcima rješavanja problema kao što to uostalom čini i ljudski mozak.

Povijest umjetne inteligencije započinje u drugoj polovici 20. stoljeća. Vrlo brzo u samom području dolazi do podjele na zagovaratelje ‘jake’ i ‘slabe’ umjetne inteligencije (Strong vs. Weak AI). Zagovaratelji Strong AI vjeruju da će strojevi jednoga dana biti u stanju doseći razinu ljudske inteligencije kako u ponašanju tako i u mišljenju, osjećanju i svemu drugom. S druge strane, pobornici Weak AI hipoteze vjeruju da će to biti moguće jedino u ponašanju. Primjeri Weak AI odnose se na inteligentne aktivnosti poput igranja šaha, prepoznavanja govora, mehanizam pokreta robota-lutke i sl. Za razliku od dosega Weak AI, zagovaratelji Strong AI-a polažu nadu u mnogo više ciljeve – uvjereni su da će jednoga stroj biti u stanju misliti i osjećati poput čovjeka, i ne samo to, nego da će to jednoga dana ‘činiti’ i bolje od njega!

Izvanredan test za testiranje Strong AI hipoteze, kao što je poznato, osmislio je Alan Turing po kojemu je test i dobio ime. Moderator testa postavlja pitanja računalu i čovjeku, skrivenima iza zastora, i u trenutku kada njihove odgovore više nije u mogućnosti razlikovati, kažemo da je računalo prošlo test – da je na neki način doseglo ljudsku inteligenciju. Međutim, test je vrlo brzo izigran onom istom aplikacijom (Eliza) koja se na isti način narugala i bihejvioristima – podsjetimo, radi se o šaljivom simulacijskom programu psihoterapeutske prakse umjetne inteligencije, koji je i usprkos trivijalnosti na kojoj je počivao (ugrađenim uobičajenim odgovorima psihoterapeuta na postavljena pitanja) mnoge uspio zavarati, čak i u toj mjeri da pomisle kako se doista radi o računalu koje je prošlo Turingov test!

Demonstraciju pak Weak AI hipoteze prezentirao je, u pogledu dosega AI-a, skeptičar John Searl predstavivši javnosti ‘svoju’ Kinesku sobu 1980. Zamislite da ste zatvoreni u sobi u kojoj je jedini otvor prorez kroz koji vam netko iz vanjskog svijeta ubacuje znakove na kineskom jeziku i koje, same po sebi, ne razumijete. Međutim, sa sobom imate upute na svom jeziku, dakle, koje su vama razumljive, i koje vam govore što činiti kad dobijete konkretan kineski znak koji ne razumijete. Nakon svakog kineskog znaka koji ste primili iz vanjskog svijeta, vi pravilno obavljate operaciju koju vam upute nalažu. Upravo na tom principu, sugerira Searl, funkcioniraju i naša računala. Oni provode operacije koje ne razumiju! To znači da nikada neće biti poput nas!

Lako je, međutim, uočiti da zagovaratelji ‘tvrde’ umjetne inteligencije, suprotno Searlu, smatraju da će stroj u sebe  pripustiti ono ‘ljudsko’ u svom izvornom obliku. Sa strojevima ćemo, osim vođenja inteligentnih razgovora prožetih briljantnim uvidima i zaključcima, moći i radovati se i plakati. Nije teško zaključiti da većina zagovaratelja ‘tvrdog’ AI pristupa zapravo smatraju ljudski mozak jednom vrstom stroja. Nema tu nikakvog čuda. Ono što se čini u području umjetne inteligencije nije ništa drugo doli napor da se ostala materija (iako zagonetno anorganske prirode) dovede na stupanj materije organske prirode… To se postiže digitalnom tehnologijom. Ona se odsada smatra premosnicom između organskog i anorganskog svijeta. Oskvrnuće samog života kao čuda prirode u mišljenjima tvrdolinijaša AI-a – potpuno je.

Vilém Flusser, filozof brazilsko-čeških korijena, ide korak dalje. Hipotezu ‘tvrde AI’ on dovodi do ekstremne točke prozirući našu, nekad nedodirljivu vlastitost, manifestiranu kroz fenomene duše, duha ili jednostavno identiteta, samo ‘točkastim komputacijama’. “…Ako je sve digitalni privid…”  zapisuje on u svom radu istog naziva “…onda je riječ privid ostala bez značenja… pojam ‘realno’ relativizira [se] u smislu da je nešto realnije što je razasutost gušća…” I dalje: “Mi nismo više subjekti danoga, objektivnog svijeta, nego projekti alternativnih svjetova.”

Sve ovo podsjeća nas na Matrix – anticipiranu ideju Hilary Putnama iz 1950-ih o mozgovima uronjenim u bačve (Brain in a Vat) koja, čini se, u potpunosti proizlazi iz pristupa zagovaratelja ‘jake AI’. Radi se o  bizarnoj ideji da je naš mozak izvađen iz tijela i uronjen u bačvu sa specijaliziranom hranjivom tekućinom te priključen na računalo. Na ovaj način, računalo šalje sve osjetilne podražaje našem mozgu koje on smatra da, zapravo, dolaze iz vanjskog svijeta. Proizlazi da je cjelokupna priroda, čitav svemir, prema ‘jakoj AI’, samo projekcija komputirane stvarnosti. U ovom smislu ne radi se o tome da ćemo svemir tek projicirati kao veliki digitalni hologram, već u svojoj prirodi, on to već jest. Ono što će razvoj umjetne inteligencije pokazati, smatraju tvrdolinijaši razvoja AI-a, jest u osnovi ‘komputacijska priroda’ same stvarnosti.

Naravno, zagovaratelji ‘slabe AI’ s tim se ne slažu. Oni su uvjereni da smo mi ti koji ćemo tek komputirati stvarnost, da je digitalna tehnologija isključivo umotvorina čovjeka, odnosno njegovog kalkulacijskog mišljenja. Ako je digitalna tehnologija u mogućnosti projicirati ne samo ovaj naš, već bezbroj svjetova, to je u redu, jer nijedan od njih neće imati prirodu stvarnog svijeta. U sadašnjim okolnostima, čini se praktički nemogućim dokazati je li stvarni svijet doista stvaran ili ga našem mozgu (uronjenom u bačvu) računalo samo projicira. Na neki način, to je i najveći argument zagovaratelja ‘jake AI’.

U radu V. Flussera, naoko manje značajnim za naše izlaganje glavnih pravaca razvoja umjetne inteligencije, spominje se i antirealistički stav koji se može sažeti u “…sumnju da znanost brojčani kod samo projicira prema van, dakle da pretpostavljeni prirodni zakoni otprilike predstavljaju jednadžbe koje su zadane prirodi.” “Još kasnije”, nastavlja Flusser, “…javila se još dublja sumnja, nije li cijeli svemir, počevši s velikim praskom pa sve do toplinske smrti [zvijezda] sa svim svojim poljima i relacijama projekcija [nešto što nam] … kalkulacijsko mišljenje [samo] ‘eksperimentalno’ vraća?” Nije teško zaključiti da ova linija mišljenja slijedi onu, ranije izloženu, poststrukturalističku. Mi smo stvaratelji vlastite stvarnosti, ona je nepatvoreni kaos, ali samo prije nego što dospije u naše mozgove. Naše kalkulacijsko, fenomenološko, logičko, racionalno, drugim riječima – ljudsko mišljenje privodi je u nama poznate oblike. Svaka ideja, ali baš svaka, koja nam padne na pamet, proizvod je našeg i samo našeg – svijeta ideja ili struktura, uključujući tu i ideju Brain in Vat. Ovaj skeptički zaključak poststrukturalističke misli ipak ne mora nužno voditi u pesimizam. Može se dogoditi da nam upravo razvoj umjetne inteligencije, dakle, jedan potpunoma znanstveni razvoj, u najskorijoj budućnosti podari odgovore na neka pitanja koja su ostala otvorena nakon poststrukturalističkog ambisa koji se stvorio u našemu, prvenstveno filozofskom mišljenju. Bu(de)mo vidjeli!

Oglasi

Svibanj 23, 2014

Informacija i mozak

JEFF HAWKINS (with Sandra Blakeslee): On Intelligence

Nakon odnosa inteligencije i informacije, sada pobliže razmotrimo odnos informacije i našega mozga, i dalje udubljeni u čitanje knjige Jeffa Hawkinsa. Mozgu on posvećuje treće poglavlje svoje knjige, premda se čini i sva ostala poglavlja… Zapravo, u ostatku knjige ne govori se toliko o samom mozgu koliko o neokorteksu (neocortex, ili samo cortex) ili kori velikog mozga – svojevrsnom cerebralnom omotaču koji se kod ljudi javlja u znatno većem obliku u odnosu na druge životinje, i koji ih, zbog te činjenice, temeljno razlikuje od drugih životinja. Slobodno možemo reći da smo ljudi kakvi sebe smatramo – neobična životinjska vrsta koja je sposobna kapitalizirati vlastito iskustvo, istodobno uronjena u svoj vlastiti svijet kulture, znanosti i umjetnosti – upravo zahvaljujući posjedovanju tog tankog živčanog nabora na mozgu koju drugi primati nemaju ili imaju samo u tragovima.

Neokorteks ili kora velikog mozga svega je dva milimetra debela kora sastavljena od šest slojeva. Hawkins predlaže da ju zamišljamo kao šest vizitkartica smještenih jedna na drugu (tzv. model six buissnes cards). Ako cijeli mozak sadrži oko 100 milijardi neurona, procjena je da na neokorteks otpada oko 30 milijardi. Kada axon jednog neurona dotakne dendrite drugog neurona, formira se veza poznata pod imenom sinapsa. Procjena je da naš mozak sadrži 30 trilijuna sinapsi!

S druge strane, naš mozak odnosno neokorteks trebamo zamišljati kao hijerarhijsku strukturu. Ono što jedan dio mozga čini ‘višim’ ili ‘nižim’ u hijerarhiji u odnosu na njegove druge dijelove, ovisi o tome na koji su način s njima povezani. Najniži dijelovi mozga u hijerarhiji nazivaju se primarna senzorna područja, i to su upravo ona područja u koja najprije pristižu informacije iz vanjskog svijeta. Na koji način?

Otprilike tri puta u sekundi, vaše oko napravi nenadanu kretnju nazvanu sakada (saccade). Vaše oči fiksiraju jednu točku, a onda nenadano skoče na drugu. Svaki put mijenja se i slika na vašoj retini,  kreira se novi ulazni input odnosno pattern informacija. Rječica pattern na hrvatski jezik prevodi se sa ‘uzorak’, ‘šablona’, čak i ‘obrazac’, ali nijedna od navedenih riječi ne pogađa bit patterna – što on, u ovom slučaju, jest – točno određeni niz električnih impulsa koji se prepoznaje kao takav. Stoga, u nastavku teksta zadržat ćemo englesku inačicu ove riječi kako ne bismo ostali ‘izgubljeni u prijevodu’.

Ako je tomu tako, ako naš mozak jedino prima električne signale, onda možemo jednostavno zaključiti:  u vašem mozgu nema nikakvog ‘svjetla’, nikakve ‘slike’; tamo je, ljudi, mračno! Jedino postoji električna aktivnost patterna koji kolaju amo-tamo raznoseći informacije. Između patterna koji raznosi informaciju dobivenu iz vašeg oka i patterna koji to isto čini s informacijama dobivenim iz vašeg uha – nema nikakve razlike. Ovaj spektakularan i svakako nenadan zaključak bio je dovoljan Vernonu Mountcastleu da u svom radu “An Organizing Principle for Cerebral Function” iz 1978. predloži kako je neokorteks odnosno kora velikog mozga jednoobrazna odnosno uniformna (homogena) po svojoj strukturi i pojavi. Na osnovi toga, pretpostavio je da neokorteks koristi isti komputacijski alat (algoritam) kako bi obavio sve svoje operacije! Razlike između skupina neurona smještenih u neokorteksu, mogu se detektirati jedino na osnovi međusobnih veza koje uspostavljaju odnosno veza s drugim dijelovima mozga i nikako drugačije! Ali na ovom mjestu morate se zapitati: kako vid i sluh mogu biti jednaki? Mountcastle nije ni tvrdio da su oni jednaki, već da je način na koji neokorteks procesuira signale iz oka i uha – jednak. Mnogi neuroznanstvenici, međutim, odbili su ovaj pogled, ali ne i Jeff Hawkins. Upravo na ovoj genijalnoj pretpostavci on je postavio svoju teoriju inteligencije. Ako povežete dijelove neokorteksa u odgovarajuću hijerahiju i u nju ‘izvana’ pustite patterne  – on će biti u stanju učiti o svom okolišu!

Zahvaljujući Vernonu Mountcastleu, Hawkinsova teorija inteligencije može objasniti neke dotada neobjašnjive fenomene poput fenomena Helen Keller – djevojke, koja i usprkos tomu što nije posjedovala dva temeljna čula percepcije vanjskog svijeta – vid i sluh – ipak mogla naučiti jezik i postati vrlo vješt spisatelj; drugim riječima, naglašava Hawkins, ‘mogla je biti inteligentna’.

Filozofske implikacije predloženih teorija su impozantne. Primjerice, jedna od njih može biti i da nema direktne percepcije stvarnosti. Naše znanje o svijetu odnosi se na model svijeta u našem mozgu izgrađen na patternima. Od pristiglih patterna, isti kortikalni algoritam stvara i zadržava vlastiti model svijeta u memoriji neokorteksa, a upravo memorija neokorteksa predstavlja našu narednu stanicu osvrta na ovu iznimnu knjigu, koja se, međutim, i dalje kreće u hipotetskim okvirima. Kada govorimo o memoriji neokortkesa, zapravo, govorimo o neokorteksu kao o nekoj vrsti memorijskog sustava. Stoga se sada možemo zapitati: na koji to način mozak pamti informacije?

Svibanj 2, 2014

Informacija i inteligencija

JEFF HAWKINS (with Sandra Blakeslee): On Intelligence

“Mogu li računala postati inteligentna? – Znanstvenici vjeruju da mogu; računala će postati inteligentna kad postanu dovoljno snažna u procesuiranju informacija. Ja ne mislim tako. Mozgovi i računala počivaju na temeljno različitim principima.”

Takvo pitanje postavio je i na njega odgovorio, na početku svoje knjige, Jeff Hawkins, jedna pomalo neoubičajena figura iz Silikonske doline, tvorac PalmPilot-a, osobnog digitalnog asistenta (Personal Digital Assistent – PDA), neobičnog proizvoda iz 1990-ih koji smo koristili s pametnim olovkama čačkajući njima (među prvima) po zaslonima osjetljivima na dodir. Ali osim informatičkih kompetencija, Jeff nudi još nešto – svoju zaluđenost stvaranjem ‘truly intelligent machines‘ na osnovi uvida u stvarnu prirodu inteligencije. Kao ‘zaguljenom’ funkcionalistu, Hawkinsu je dopušteno reći da se ‘biti čovjekom’ razlikuje od ‘biti inteligentnim’. (Inače, funkcionalizam tvrdi da um postoji u bilo kojem sustavu čiji konstituirajući dijelovi – neuroni, silikonski čipovi ili bilo što drugo – imaju uspostavljen pravilan uzročno-posljedični odnos među sobom. Drugim riječima, jedan atom dobar je kao bilo koji drugi, ako dobro obavlja svoju funkciju u molekularnom makeupu). Inteligencija se, međutim, ne zrcali u ponašanju, po mišljenju ovoga – informatičko-mozgovnog gurua, kako mnogi misle, nego u strukturi i načinu funkcioniranja našega mozga.

Zašto je teško otkriti kako mozak funkcionira? – Mnogi znanstvenici vjeruju da je mozak jako, jako komplicirana stvar. Ja ne mislim tako. Mislim da nas tom zaključku vodi nekoliko pogrešnih pretpostavki. Jedna od njih je vjera da se inteligencija definira inteligentnim ponašanjem.

Prisjetimo se što tvrdi biheviorizam? Ne možemo znati što se događa u mozgu – crnoj kutiji – ali to možemo zaključiti iz ponašanja jedinke koja ga posjeduje. Međutim, već se Eliza (poznati simulacijski program psihoterapeutske prakse umjetne inteligencije, smišljen kao šala), ozbiljno narugala bihevioristima. Oponašajući i ‘učeći’ iz predvidivih psihoterapeutskih ‘situacija’, primjerice, dijaloga pacijenata i psihoterapeuta, uspjela je zavarati mnoge i usprkos trivijalnosti na kojoj je počivala (ugrađenih uobičajenih odgovora psihoterapeuta).

Što je, onda, inteligencija, ako nije svodiva na ponašanje? – I tu Hawkins predlaže nešto odista novo, jednu vrlo privlačnu, intrigantnu ideju od koje vas moraju proći srsi, barem vas kojima je stalo do toga da otkrijete što stoji u pozadini ovoga našeg čuda misli koje rezultira onim što nazivamo inteligencijom ili inteligentnim ponašanjem, kako god. On predlaže da naš mozak, točnije naš neokorteks (neocortex) ili kora velikog mozga, zapravo koristi ogromnu količinu svoje memorije kako bi stvorio svoj model vanjskog svijeta. Sve što ste ikada naučili i znate o svijetu pohranjeno je u tom modelu. Nadalje, mozak koristi ovaj model kako bi predvidio buduće događaje… i to je ključno za inteligenciju. Inteligencija je uspješna predvidivost budućih događaja na temelju prethodno izgrađenoga (naučenoga?) modela svijeta. Analognu tomu, svoj okvir novog pogleda na inteligenciju prozvao je memory-prediction system.

Naravno, nakon uvida u srž glavne ideje knjige On Intelligence, u mozgu se roje nova pitanja. Na koji to način neokorteks stvara model svijeta i zašto baš neokorteks? Što je sa slikama, zvukovima, dodirima, gdje se oni nalaze u cijeloj stvari, jesu li realni ili postoje isključivo u našim glavama? Ova pitanja iziskuju i složene odgovore koje ću vam nastojati podastrijeti čim prije, svaki put kad se budem vraćao na ovu maestralnu knjigu od koje sam mnogo toga preuzeo i vjerojatno ugradio u svoj model svijeta, ako takav doista postoji u mom mozgu.

Premda se čini da je informacija u ovom osvrtu ostala pomalo postrani općeg razmatranja, to je samo privid. Svejedno, i ovaj pogled na tajne prirode, boga, svekoliku stvarnost, informaciju pretpostavlja u prvom redu svoje ‘predstave’. Način na koji informacije kolaju našim mozgom, procesuiraju se, raspoređuju u neuronske strukture od krucijalne je važnosti za ustrojstvo mozga i ‘božji dar s neba’ – inteligenciju.

Na osnovi izrečenog, hipotetska teorija informacijskog toka ‘ili-ti’ infoma lako konvergira s ovdje predloženom teorijom inteligencije, ili modela svijeta. Infomima, u obliku ‘znanja’, u našoj glavi, čini se, lako će biti prionuti uz ‘model svijeta’, svojevrsni ‘bazen znanja’ smješten u našemu mozgu, izgrađen/sastavljen od neurona i njihovih veza.

Francis Crick, autor članka o mozgu, specijalnog izdanja Scientific Americana iz 1979. koji je izvršio snažan utjecaj na Hawkinsa, mnogo godina kasnije objavio je knjigu The Astonishing Hypothesis u kojoj je iznio hipotezu da je um (mind) naprosto sastavljen od moždanih ćelija (neurona) mozga. “U hipotezi nije bilo nikakve magije – samo neuroni i ples informacija“, napisao je Hawkins. Vjerovat ćemo, barem neko, ako ne i svo vrijeme, da je tomu tako!

Travanj 5, 2014

Informacije, crne rupe… i ideja holografskog univerzuma

BRIAN GREENE: Holografski univerzum // SKRIVENA STVARNOST

Zamislite da netko pokuša postaviti teoriju na teoriji kojoj čak ni jedan Einstein nije vjerovao; još gore, postaviti je na njenom, slobodno to mogu reći, beznačajnijem dijelu, koji na nevjerojatan način potkrepljuju eksperimenti – detekcijom jedne, istinski misteriozne, tipično kvantne, pojave…  što biste na to rekli? Možda ne biste bili spremni povjerovati u nju… Ipak, tako je zanosna da joj ne možete odoljeti… Naravno, teorija o kojoj se radi postavljena je na kvantnoj teoriji, a misteriozne pojave su kvantne fluktuacije… događaju se u vakuumu, u naizgled praznom prostoru i manifestiraju neobjašnjivim iskrsavanjem i poništavanjem čestica suprotnih naboja…. Baš takvu teoriju postavio je Stephen Hawking, fizičar s Cambridge-a, razmatrajući kvantne fluktuacije u blizini, inače, svog omiljenog predmeta proučavanja – crnih rupa. Hawking se zapitao što se događa s kvantnim fluktuacijama u području samog obzora crne rupe, granice, koju kad pređete, bivate nepovratno usisani od ‘singularnog napasnika’, te dao sljedeći odgovor:

Ako se čestice oblikuju dovoljno blizu crne rupe, neke budu usisane, a neke odjezde u svemir… Čestice s pozitivnom energijom izlijeću u vanjski prostor… pa udaljenom promatraču ta paljba može izgledati kao zračenje… Međutim, masa crne rupe smanjuje se kada usisava [preostalu] negativnu energiju. Dakle, kada se masa crne rupe smanjuje, crna rupa emitira postojani tok zračenja!

To zračenje dobilo je naziv Hawkingovo zračenje, te je svog pronalazača među zajednicom fizičara proslavilo preko noći. Na osnovi temperature, koja je izravna posljedica zračenja i količine zračenja, Hawking je sada bez problema mogao izračunati i količinu entropije… Rezultat do kojega je došao bio je vrlo neobičan: količina entropije bila je proporcionalna površini crne rupe… Hawking se tu nije zaustavio. Uzeo je obzor događaja odnosno površinu crne rupe i podijelio ga tako da je dobio mrežu kvadratića u kojoj dužina svakog kvadratića odgovara vrijednosti Planckove duljine (10-33 centimetara), najmanjoj smislenoj duljini za koju je fizičar uvjeren da još uvijek poštuje fizikalne zakone. Nakon toga, “matematički [je] dokazao da je entropija crne rupe jednaka broju takvih kvadratića koji se mogu smjestiti po njezinoj površini. Izraženo jezikom skrivenih informacija, možemo reći da svaki takav kvadratić prenosi jedan jedini bit informacije – što odgovara na pitanja da-ne koja opisuju neki vid makroskopske strukture crne rupe, premda ne znamo koji.” Ali ovdje se čini puno važnijim odgovoriti na sljedeće pitanje: zašto bi količina informacija morala biti određena površinom crne rupe?

Mnoge je iznenadila činjenica da je skladište informacija unutar crne rupe određeno brojem kvadratića Planckove veličine koji prekrivaju njezinu površinu, a ne brojem kockica Planckove veličine koje ispunjavaju njezin prostor! Bila je to prva naznaka holografije – predodžbe da je kapacitet pohrane informacija određen površinom nekog područja, a ne unutrašnjim prostorom koji ta površina omeđuje.

Ali tu se postavlja pitanje: znači li to da se informacije uistinu skladište na površini crne rupe? Odgovor ovisi o tome promatrate li crnu rupu izvana ili iznutra. Prema općoj teoriji relativnosti padnete li u crnu rupu, vi nećete znati da vam se to dogodilo. To je pogled iznutra. Izvana gledano, vi padate kao žrtva Hawkingova zračenja, svojevrsne “užarene korone” koja okružuje obzor događaja crne rupe. Patrick Susskind i još neki fizičari vjeruju da su oba opisa jednako vrijedna.

[Uzmimo sada] bilo koji objekt, npr. Kongresnu knjižnicu… [ili bilo koji drugi prostor] i zamislimo da smo to područje dodatno izdvojili okruživši ga nekom imaginarnom sferom… Koliko se informacija maksimalno može pohraniti u tom prostoru? Zamislite da u taj prostor započnete dodavati materiju, s ciljem povećanja njegova kapaciteta pohrane informacija. Možete umetnuti memorijske čipove velikog kapaciteta, tvrde diskove, ogromnu količinu knjiga ili gusto nakrcane Kindleove. Budući da čak i sirova materija prenosi informacije (jesu li molekule pare ovdje ili ondje?), svaki zakutak prostora možete natrpati onolikom količinom materije koliko je uspijete nabaviti. Sve dok ne dosegnete kritičnu točku. U jednom trenutku prostor će biti toliko krcat da će se njegova unutrašnjost, dodate li makar i jedno jedino zrnce pijeska, zacrniti a cijelo područje pretvoriti u crnu rupu. Kada se to dogodi, igra je završena… Ako dodavanjem materije pokušate povećati kapacitet pohrane informacija, crna će rupa reagirati tako što će… narasti [a to ne želite, jer vas zanima maksimalna količina informacija koja može stati u točno određenom prostoru].

Ako je entropija takve crne rupe jednaka površini koja okružuje prostor onda vrijedi:

Količina informacija koju sadrži određeni prostor, pohranjena u bilo kojem objektu bilo kojeg oblika, uvijek je manja od površine koja okružuje to područje (mjereno u kvadratnim Planckovim jedinicima)… [Ono što je važno je da se] ta analiza može primijeniti na svaki prostor, bez obzira [radi li se o crnoj rupi ili ne].

[Patrick] Susskind i [Gerard] ‘t Hooft naglasili su da bi ova lekcija trebala biti općenita: budući da informacije koje bi trebale opisivati fizikalne pojave unutar bilo kojeg danog područja mogu biti u cijelosti kodirane podacima na površini koja okružuje to područje, opravdano je zaključiti da se upravo na toj površini doista događaju fundamentalni fizikalni procesi. Nama bliska trodimenzionalna stvarnost, predlažu ovi domišljati mislioci, u tom bi se slučaju mogla usporediti s holografskom projekcijom tih udaljenih dvodimenzionalnih procesa.

Koliko god bila privlačna i u naravi matematički konzistentna teorija, inicijalna ideja o holografskom univerzumu ostaje problematična. Ipak, uvjerili smo se koliko važnu ulogu mogu imati informacije u području izvan svoje domene. I ne samo to, to područje koje ih želi okruniti za kralja stvarnosti nije tek neko od mnogih, već sama kraljica stvarnosti – fizika!

Ožujak 7, 2014

Informacija i entropija

BRIAN GREENE: Holografski univerzum // SKRIVENA STVARNOST

skrivena_stvarnostZašto je ideja holografskog univerzuma važna s informacijskog gledišta? Zato što se u njenoj srži nalazi upravo informacija! Kako je to moguće, objasnit će nam fizičar s MIT-a Brian Greene čije su popularno-znanstvene uspješnice o svemiru učinile da se njegove najskrovitije tajne čine razumljivima i čitateljima koji nisu studirali fiziku ili astronomiju.

Poglavlje svoje knjige o ideji holografskog univerzuma posvećeno, između ostalog i informaciji, Brian Greene započinje prisjećanjem na susret s pokojnim Johnom A. Wheelerom, teorijskim fizičarem, poznatim po izjavi It from bit:

“Jednom prilikom tijekom zajedničkog ručka na Princetonu 1998., pitao sam ga [Johna A. Wheelera] koja će tema po njegovu mišljenju dominirati fizikom u sljedećih nekoliko desetljeća. Pognuo je glavu, što je često činio tih dana pa se činilo da se njegovo ostarjelo tijelo umorilo od tereta tako impresivna intelekta. No tišina je potrajala toliko da sam se morao zapitati ne želi li on odgovoriti na pitanje ili je pak zaboravio da sam ga uopće nešto pitao. Tada je polako uspravio pogled i izgovorio jednu, jedinu riječ: “Informacije.”

Wheeler je predlagao da bi stvari – materija i zračenje – trebali biti od sekundarne važnosti, kao puki nosioci mnogo apstraktnijeg i temeljnijeg entiteta: informacije. On nije tvrdio da su materija i zračenje nešto iluzorno već je samo smatrao da bi se trebali promatrati kao materijalne manifestacije nečega još elementarnijeg.”

Prema takvu stavu, informacija bi bila ugrađena u “plan i nacrt projekta”, a svemir bi se iz te perspektive mogao promatrati kao procesor informacija.

S informacijom usko povezan pojam entropije, Greene definira kao “mjeru procijepa u informacijama između podataka koje imamo (ukupnih makroskopskih karakteristika) i onih koje nemamo (specifičan mikroskopski raspored sustava)”. Drugim riječima, “entropija je mjera mogućih promjena sastavnica nekog entiteta/sustava koje s makroskopskog gledišta prolaze nezapaženo.” Moram priznati da nigdje drugdje nisam naišao na u toj mjeri jasno i precizno objašnjenje ovog inače zakučastog pojma, poznatog iz područja termodinamike koji se javlja i kao jedan od glavnih protagonista Drugog zakona termodinamike. O entropiji, osim na Wikipediji, možete čitati i na sjajnom blogu Nagovor na filosofiju na kojem je njezin autor o spomenutom pojmu zapisao:

Entropija je zapravo … jedna funkcija broja mogućih mikroskopskih stanja koja ostvaruju dano makroskopsko stanje. Smjer termodinamičkih procesa je prema onom makroskopskom stanju koje je vjerojatnije, i to zato što je ostvarivo na više različitih mikroskopskih načina… Smjer termodinamičkih procesa je, dakle, prema većoj entropiji.

Da bi pojam entropije doveli u vezu s pojmom informacije, Brian Greene je posegnuo za očekivanim i pomalo ofucanim primjerom iz područja vjerojatnosti i statistike – bacanjem novčića. Zašto kažemo da je entropija tisuću novčića, razbacanih po podu, visoka? Zato što postoji mogućnost da načinimo veliki broj mikroskopskih radnji s novčićima (recimo, da ih okrenemo na suprotnu stranu), a da s makroskopskog gledišta to prođe nezapaženo. Gdje su tu informacije? Informacije su naravno sadržane u odgovarajućem popisu tipa ‘glava-pismo’ kojim želimo zapamtiti stranu na koju je pojedini novčić pao odnosno na koju je okrenut.  Međutim, upravo na tom mjestu Greene ubacuje u brzinu i rezonira na briljantan način za možda najdublje razumijevanje prirode informacije uopće

[Odgovarajući popis glava-pismo] … to bi mi samo pokazalo detalje konfiguracije… Zanima me koliko je informacija sadržano na tom popisu? Polako se počinjete premišljati. Što je zapravo informacija i što doista čini. Vaš je odgovor jednostavan i izravan. Informacija odgovara na pitanja [tipa DA-NE]. Godine i godine istraživanja matematičara, fizičara i informatičara precizirale su ovaj zaključak. [Nadalje] podatak koji može odgovoriti na jedno pitanje tipa DA-NE naziva se bit… Zapravo, riječ je o kratici za [binarni broj] (binary digit) koji može označavati 1 ili 0 kao brojčane oznake za odgovore DA i NE.

Ako entropiju sada definiramo, ne kao mjeru, već konkretan broj mogućih promjena sustava, u ovom slučaju sustava ’tisuću novčića’, koji ne dovode do značajnije izmjene njegovog makroskopskog izgleda, shvatit ćemo da taj broj iznosi točno 1000 jer se zapravo radi o kaotičnom sustavu, sustavu u kojem se mikroskopske promjene uopće ne zamjećuju. Međutim i broj stavki na popisu kojim smo željeli zabilježiti ishod svakog padanja novčića (glava ili pismo) također iznosi 1000. Primjećujemo da su vrijednosti entropije i količine (skrivenih) informacija u sustavu ’tisuću novčića’ – jednake. To nije slučajno. Na neki način, zaključuje Greene, možemo reći da je entropija mjera sadržaja skrivenih informacija u sustavu.

Studeni 8, 2013

O ZNANJU: s filozofskih/epistemoloških pozicija

Boran Berčić: FILOZOFIJA II. // ZNANJE

filozofijaBoran Berčić, profesor filozofije s Riječkog sveučilišta napisao je ‘hrabar’, suvremen uvod u filozofiju. Nisam mu mogao odoljeti i na prošlogodišnjem Interliberu za knjigu Filozofija II. – teorijski dio njegova Uvoda u filozofiju – odvojio sam nekih stotinjak kuna (Filozofija I. koja se bavi praktičnim aspektima filozofije nije me interesirala). Poglavlja knjige za knjige tipa ‘uvoda u filozofiju’nose neoubičajene nazive: Znanje, Stvarnost, Um, Bog, Zašto 2+2=4 i Što je filozofija. I sada sam pred otvorenom knjigom… Još jedna noć bez spavanja započinje… Barem tri poglavlja tiču se ovdje postavljenog pitanja što je to informacija. Prvo od njih posvećeno je znanju; druga dva su o teorijama uma i prirodi matematičke spoznaje. Za nekoga tko želi prodrijeti u bit fenomena koji se odaziva na ime ‘informacija’, neizmjerno je važno najprije upoznati se s prirodom srodnog mu fenomena, fenomena znanja, pogotovu s načinom na koji o njemu zbore filozofi… (a odatle posredno i s načinima funkcioniranja ljudskog uma i matematičkog mišljenja)

O znanju s filozofskih/epistemoloških pozicija oduvijek se govori u dva smisla:
– o ‘znanju da‘ ili o diskurzivnom, činjeničnom odnosno propozicijskom znanju, npr. glavni grad Francuske je Pariz i
– ‘znanju kako‘ – koje se odnosi na ‘znanje naših vještina i sposobnosti’, npr. znati voziti bicikl.
Predmet suvremene filozofske rasprave prvenstveno je ‘znanje da’ odnosno propozicijsko znanje.

Znanje je opravdano istinito vjerovanje! Ovu, čak i informacijskim stručnjacima poznatu, definiciju znanja ponudio je još Platon u Teetetu kroz usta Sokrata koji ju odmah zatim i pobija. Ipak, i u pobijenom obliku, ova definicija se pokazala nevjerojatno afirmativnom u žučnoj raspravi koja je uslijedila narednih stoljeća te su je filozofi vremenom prihvatili kao ‘Platonovu definiciju znanja’ odnosno trodijelnu ili tripartitnu definiciju znanja. Platonova definicija znanja tako je postala ishodišna točka svakog iole ozbiljnijeg razmatranja prirode fenomena znanja. Pogledajmo pobliže na što se tri pojma koja čine ovu definiciju zapravo odnose…
Vjerovanje je psihološko stanje uvjerenosti u nešto… Ponekad je teško reći da li osoba doista vjeruje u nešto ili samo na deklarativnom nivou tvrdi da u to vjeruje. Stoga se vjerovanje ponekad definira kao spremnost na klađenje …Tako se Mooreov paradoks – “Kiša pada, ali ja u to ne vjerujem!” – lako razrješuje ako bismo Moorea upitali: jesi li spreman kladiti se u to?
Istina. Da bi neko vjerovanje bilo znanje, ono mora biti istinito. Ali istinito vjerovanje još uvijek nije znanje jer istinito vjerovanje može biti slučajno istinito. Godine 1963. Edmund Gettier u članku “Is Justified True belief Knowledge?“, na svega dvije stranice, pokazao je da Platonova definicija znanja nije prihvatljiva. Berčić njegove primjere zamjenjuje sljedećim: Uđete u sobu i termostat, koji je dosada bio ispravan pokazuje 22⁰C, vi vjerujete da je 22⁰C, u sobi je doista 22⁰C. Međutim, prava je istina da je termostat ostao blokiran na 22⁰C i da bi pokazivao da je temperatura u sobi 22⁰C i kada ne bi bilo 22⁰C! Da li znate da je u sobi 22⁰C? Ne znate!
U poznatom primjeru paradoksa lutrije istovremeno znamo da niti jedna srećka neće biti izvučena i da će jedna biti izvučena. Od milijun ljudi 999 999 ih je znalo da njihova srećka neće biti izvučena, a jedan to nije znao (naravno, lošu epistemičku sreću kompenzirao je financijskom srećom!).
Opravdanje je pak nekakav razlog, dokaz za vjerovanje! Ali kada se dokaz i čini valjanim, vrijeme ga može opovrći. Ptolomejeva geocentrična teorija (prema kojoj se Sunce i ostali planeti vrte oko Zemlje) i u koju su jedno vrijeme svi vjerovali jer je imala ‘valjane razloge’ u izračunljivim epicikličnim putanjama po kojima su se nebeska tijela kretala naprijed-nazad  – na kraju se pokazala neistinitom.

Timothy Williamson (2000) označio je znanje kao primitivan pojam koji se ne može analizirati te su svi pokušaji da ga se definira pomoću nužnih i dovoljnih uvjeta unaprijed osuđeni na neuspjeh.
Ludvig Wittgenstein (Filozofska istraživanja, 1953) smatrao je da među pojmovima jezika vladaju relacije obiteljskih sličnosti, a ne relacije nužnih i dovoljnih uvjeta. Članovi neke obitelji mogu svi međusobno sličiti, a da ne postoji jedinstvena karakteristika koju dijele… Drugi primjer odnosio se na igre; svaka igra ima nešto zajedničko s drugim igrama, ali ne postoji jedinstvena karakteristika koje imaju sve igre… Zbog toga nije moguće odrediti nužne i dovoljne uvjete koje neka aktivnost treba zadovoljiti da bi bila igra. Možda isto tako nije moguće odrediti nužne i dovoljne uvjete koje neko vjerovanje treba zadovoljiti da bi bilo znanje.

U slučaju znanja, naša vjerovanja moraju pratiti ili slijediti činjenice u svijetu, Robert Nozick za to je koristio izraz tracking. Međutim, pokazalo se da postoje bizarna stanja kada čak i to nije moguće. Prema Nozickovoj definiciji čak i kad bismo živjeli u stvarnom svijetu mi ne bismo znali da živimo u stvarnom svijetu, zato što bismo, i kada bismo živjeli u Matrixu, vjerovali da živimo u stvarnom svijetu! Vrlo oštroumno opovrgavanje Nozickovih argumenata!

Činjenica da postoji epistemička sreća (slučajno znanje) pokazuje da čak ni kada znamo ne možemo znati da znamo. Naše znanje je pogrješivo te stoga nikada ne možemo biti sigurni da znamo. A to znači da ne znamo! Stav da je znanje pogrješivo naziva se falibilizam. Falibilizam znači i da možemo znati kada ne znamo da znamo. Nije potrebno da znamo da znamo da bismo znali.
Prema eksternalizmu također možemo znati i kada ne znamo. Prema eksternalističkim teorijama znanja (relijabilizam, tracking, uzročna teorija) znanje ovisi o faktorima koji subjektu dolaze izvana i za koje on ne mora znati. Na primjer, imamo dvojicu ljudi uvjerenih u postojanje vanjskog svijeta, međutim, prvi živi u stvarnom svijetu dok drugoga obmanjuje zli demon. To da li išta znaju o vanjskom svijetu ovisi o nečemu što je izvan njih!
A. J. Ayer je, protivno falibilizmu, znanje shvaćao kao pravo da se bude siguran. Ta se teza u literaturi naziva knows that knows ili KK teza (kod nas bi se mogla prevesti kao ZZ teza). Međutim, očito je da empirijsko znanje ne može zadovoljiti toliko jak kriterij.
KK tezi blisko je stajalište internalista. Prema internalizmu znanje u potpunosti ovisi o internim faktorima i zato subjekt mora znati da zna. Primjer internalista je vidovnjak; njegovo svo znanje dolazi iznutra…
Tenzije u raspravi između internalista i eksternalista pokušala je smiriti Linda T. Zagzebski  svojom  izjavom o vrsnoći kave:  ako je kava dobra svejedno je koji ju je aparat proizveo, pouzdani ili nepouzdani…

Rujan 23, 2013

Informacija u prirodi

MARC BURGIN: Theory of information: Fundamentality, Diversity and Unification (2010) [Uvod]

burgin1“Nepostojanje dokaza nije dokaz nepostojanja” napisao je Christian De Duve a kojeg citira M. Burgin na početku poglavlja nazvanog Informacija u prirodi

Postoje velika neslaganja oko uloge i značenja informacije u prirodi. Neki autori u knjizi The Study of Information: Interdisciplinary Messages (ur. F. Machlup i U. Mansfield; 1983) odbijaju njezino postojanje izvan društvenog konteksta dok drugi autori, primjerice J. A. Wheeler (1990), tvrde da se postojanje svega na svijetu može izvesti iz informacije.

C. F. Von Weizsäcker (1985) napisao je da je informacija refleksivan, misaon koncept koji se odnosi na sve znanosti. On i njegovi koautori demonstrirali su tzv. ur-teoriju koja fiziku i doslovno reducira na informaciju! Reduciranje fizike na informaciju predlaže se na najnižoj temeljnoj razini elementarne esencije nazvane urs, bez prilagodbe za potrebe bilo kakvoga mjerenja (primjerice Hartleyovog, Shannonovog ili Fisherovog). Naravno, u teoriju su uključeni kako Planckovo vrijeme tako i Planckova udaljenost kao temeljne veličine fizičkog svijeta…

S druge strane, J. A. Wheleer (1990) sa svojom izjavom ‘it from bit’ simbolizira ideju da svaka stvar u fizičkom svijetu u svojoj suštini, i u najvećem broju slučajeva, posjeduje nematerijalan/beznačajan izvor i objašnjenje. Aforistički izraz ‘it from bit’ tako može se protumačiti i na sljedeći način: znanstvenik  je u iluziji kada misli da proučava prirodu; jedino što proučava jesu informacije koje on nekako dobiva o objektima prirode.

L. Smolin (1999) pak raspravlja o vrlo uzbudljivom hologramskom principu na kojem navodno počiva naš fizički svijet a kojeg je prvi postulirao Gerard’t  Hooft. Hologramski princip (HP) postoji u dva oblika: jaki i slabi. Slabi HP pretpostavlja da ne postoje stvari već samo procesi, i to procesi razmjene podataka na dvodimenzionalnim ekranima… Prema drugom pristupu (jaki HP?) trodimenzionalni svijet nije ništa drugo doli tok informacija…

Prema T. Stonieru (1997) informacije postoje neovisno o ljudskom mišljenju dok se H. Lyre (1998) zanosi mišlju da je temeljni objekt kvantne fizike – kvantna valna funkcija – zapravo informacija. Za M. Ridleya (2000) život je također digitalna informacija zapisana u DNK. Čak i u ovom kontekstu, spominju se neka mišljenja koja tvrde da se cijeli svijet ponaša poput ogromnog računala koje ‘komputira’ sve što postoji…

W. Loewenstein u svojoj knjizi The Touchstone of Life (1999) informaciju shvaća kao temelj života… “informacija, u njezinoj konotaciji u fizici, jest mjera reda…” kaže on. Informacija kvantificira instrukcije potrebne da se proizvede određena organizacija. Na kraju poglavlja, R. Rucker (1987) zaključuje da je razumno reći kako je naš svijet, na temeljnoj razini, načinjen od informacija…

Literatura
1. Loewenstein, W.R. (1999) The Touchstone of Life: Molecular Information, Cell Communication, and the Foundation of Life, Oxford University Press, Oxford/New York
2. Lyre, H. (1998) Quantentheorie der Information, Springer, Vienna
3. Machlup, F. and Mansfield, U. (Eds.) (1983) The Study of Information: Interdisciplinary Messages, Wiley, New York.
4. Ridley, M. (2000) Genome: The Autobiography of a Species, Perennial
5. Rucker, R. (1987) Mind Tools: The Five Levels of Mathematical Reality, Houghton Mifflin Co., Boston
6. Smolin, L. (1999) The Life of the Cosmos, Oxford University Press, Oxford/ New York
7. Stonier, T. (1997) Information and meaning: An evolutionary perspective, Springer, London
8. von Weizsäcker, C.F. (1985) Aufbau der Physik, Hanser, Munich, Germany (Engleski prijevod: The Structure of Physics. Berlin/Heidelberg/New York: Springer, 2006)
9. Wheeler, J.A. (1990) Information, Physics, Quantum: The Search for Links, in Complexity, Entropy, and the Physics of Information (Zurek, W., ed.), Redwood City, CA: Addison-Wesley, pp. 3–28

Kolovoz 12, 2013

Informacija u društvu

MARC BURGIN: Theory of information: Fundamentality, Diversity and Unification (2010) [Uvod]

burginA. Borgmann (Albert a ne Christine!) (1999) informaciju smatra temeljnim odnosom između ljudi i stvarnosti. Komunikacija odnosno razmjena informacija uzrok su postojanja i rasta kultura. S tog stajališta razlikuju se tri vrste informacija u društvu:
prirodne informacije su informacije o relanosti i reprezentirane su prirodnim znakovima poput drveta, rijeke, Mjeseca itd.
kulturne informacije su informacije za relanost i reprezentirane su konvencionalnim slovima i brojevima.
tehnologijske informacije su informacije kao realnost. One ne daju pristup realnosti, one same zamjenjuju realnost.

Prema R. H. Davenport [et al.] (1996) postoje četiri vrste informacijske politike: tehnokratska utopija, anarhija, feudalizam, federalizam. U tehnokratkoj utopiji osuđeni ste na prilagođavanje unaprijed zadanoj informacijskoj arhitekturi organizacije (npr. za pohranjivanje dokumenata u sustavu direktoriji su unaprijed ponuđeni), u anarhiji pak prepušteni ste sami sebi (sami kreirate direktorij u koji ćete pohraniti dokument); u feudalizmu ne možete pristupiti svim informacijama u sustavu jer je svaki dio organizacijske cjeline odvojen, dok je u federalizmu ova nelagoda prevladana.

Koncepti informacije i komunikacije odnose se obrnuto proporcionalno. Komunikacija se bavi prognoziranjem i redundancijama, a informacija novim i nepredvidljivim.

U 1991. kompanije su prvi put potrošile više novca na procesuiranje informacija i komunikaciju nego na industrijske artefakte, strojeve, alate i sl. Sjedeći u prosječnom automobilu 1994. primijetili biste 675 dolara vrijednosti čelika i lakih legura oko sebe, ali ne i 782 dolara ugrađene mikroelektronike (Furth,1994).

Prema Ruževičiusu i Gedminaite (2007) riječi poput ‘informacija’, ‘informacijsko društvo’, ‘informacijski menadžment’, ‘informacijsko procesuiranje’, ‘informacijsko doba’ itd. čujemo tako često da se čini kako je informacija u današnjem dobu postala objekt kulta a strojevi za procesuiranje informacija sveti objekti toga kulta.

McLuhan je još 1964. naglašavao kako medij nije samo pasivni informacijski kanal… To se osobito može primijeniti na internet. Surfarujući njime ograničavaju vam se kapaciteti koncentracije i kontemplacije. Čak i blog post ili e-mail sa više od tri ili četiri odlomka može predstavljati problem za apsorpciju. Nesumnjivo, informacija je i društveni fenomen. Zagađenost informacijama poprima zabrinjavajuće razmjere. Jedan od gorućih problema današnjice odnosi se na problem informacijske poplave (information flood) – fenomen povezan uz tsunami informacija kojim smo zapljusnuti početkom ovog stoljeća.

Zanimljivo, u 15. stoljeću, nakon pojave tiska, jedan talijanski humanist upozorio je da se s olakšanom dostupnošću knjiga može povećati intelektualna lijenost! Podsjetnik na usporedbu s današnjim dobom više je nego izlišan…

Literatura

1. Borgmann, A. (1999) Holding on to reality: The nature of information at the turn of the millenium, University of Chicago Press, Chicago/London
2. Davenport, R.H., Eccles, R.G. and Prusak, L. (1996) Information politics, Sloan Management Review, pp. 53–65
3. Furth, J. (1994) The Information Age in Charts, Fortune International, URL: http://money.cnn.com/magazines/fortune/fortune_archive/1994/04/04/79135/
4. McLuhan, M. (1964) Understanding Media: The Extensions of Man, MIT Press, Cambridge, MA
3. Ruževičius, J. and Gedminaite, A. (2007) Peculiarities of the Business Information Quality Assessment, Vadiba/Management, v. 14, No. 1, pp. 54–60

Srpanj 7, 2013

Zagrijavanje za ‘definicijski maraton’

MARC BURGIN: Theory of information: Fundamentality, Diversity and Unification (2010) [Uvod]

Danas više nego ikad možemo reći – informacije su postale moda! Pomodno je, u neku ruku, nešto činiti s informacijama; recimo, proizvoditi ih i distribuirati, omogućavati ili onemogućavati im pristup, zaprimati ih previše ili premalo (imam previše ili nemam dovoljno informacija!) ili pak samo pohranjivati ih u svoje računalo. Osim toga, među elitom informacijskih stručnjaka pomodno je i svako malo baviti se pokušajima davanja definicije neuhvatljivoga fenomena! M. Burgin svoje viđenje tog, kako su ga J. H. Shera i D. B. Cleveland voljeli nazivati, “definicijskog maratona”, osim što naziva pomodarstvom, na nekoliko prvih stranica svoje knjige sažima na sljedeći način.

Jedna od zdravorazumskih, a time i najdosadnijih, definicija informacije potječe od Loseea (1997) koji informaciju definira kao opis koji se sastoji od jedne ili više izjava koje su primljene (od ljudi) i koje imaju neku vrijednost za primatelja. Martin (1995) pak piše:

Čini se da je pitanje ‘što je informacija’ retoričko jer nitko na njega ne zna odgovor.

Norbert Wiener, utemeljitelj kibernetike, bio je među prvima koji su informaciju razmatrali izvan njezine svakodnevne uporabe… Njegova izjava “Informacija je informacija, nije ni materija ni energija!” govori nam da su aktualni objekti koji se koriste u komunikacijskom procesu manje važni od same informacije! Početkom 1954. N. Wiener zagonetno zapisuje: “Informacija je naziv za sadržaj koji se razmjenjuje s vanjskim svijetom.” Čini se da nam ta ‘presveobuhvatnost’ u ovom vremenu još ne ostavlja prostor za bilo kakav komentar…

Chaitin (1999) se pita:

Što ako je informacija primarni, a materija sekundarni fenomen?…

Ista informacija može imati mnogo materijalnih reprezentanata u biologiji, fizici i psihologiji (DNA, DVD, živčani impulsi itd.). Pritom, materijalni reprezentanti su irelevantni, važna je sama informacija… Informacija je doista revolucionarno nova vrsta koncepta i prepoznavanje te činjenice predstavlja jednu od prekretnica ovog doba. Međutim, za većinu ljudi, informacija je poruka. Dakako, informacija ne može biti poruka, obrušava se Burgin, jer jedna poruka za nekog pojedinca može nositi mnoštvo informacija (biti informativna) a za drugoga ne.

Znanstvena (statistička) definicija informacije predstavljena je sa svoje dvije definicije:

  • INFORMACIJA je eliminirana neizvjesnost. (Hartley, 1928), (Ursul, 1971)
  • INFORMACIJA je eliminirana neizvjesnost ILI odražena raznolikost. (Ursul, 1971)

Ovaodražena raznolikostsvakako nuka na daljnje istraživanje. O samom pojmu raznolikosti piše i Rauterberg (1995) i navodi da je puno prikladniji od pojma neizvjesnosti u objašnjavanju informacijskih procesa u sustavima obrazovanja… Protivno Rauterbergu, Knapp (1978) raznolikost kao fenomen esencijalno razlikuje od informacije. Na koji način, Burgin ne navodi.

Semiotičku definiciju informacije Burgin je iskopao iz Enciklopedijskog rječnika semiotike u kojem se informacija definira s dva značenja (Moles, 1994):

  • u uobičajenoj jezičnoj uporabi informacija je poruka koja sadrži novost
  • u tehničkom smislu informacija je mjera količine novosti koju sadržava jedna poruka.

Qvortrup (1993) daje vrlo zanimljivu definiciju: informacija je stanje interesa/znatiželje sustava. U ovom slučaju može se govoriti o motiviranosti primatelja za primanjem informacija iz svoje okoline. Isti autor zatim manje oštroumno pridodaje: poruka je materijalizirana informacija.

C. F. von Weizsâcker (2006) imat će daleko ‘boljih mjesta/trenutaka’ u Burginovoj knjizi od ovoga u kojem je ponudio svoju definiciju informacije: informacija je kvantitativna mjera oblika (njem. Gestalt), u kojoj izgleda da upravo razumijevanje ‘punoznačne’ njemačke riječi Gestalt igra ključnu ulogu. A što ako ne dolazite iz njemačkog govornog područja…?

Hobart i Schiffman (2000) sugeriraju da se koncept informacije mijenja kroz vrijeme. Oni razlikuju klasično, moderno i konceptualno informacijsko doba. Burgin, međutim, ne ulazi u detalje ove zamisli…

Sve u svemu, za infome se zasada nije našlo mjesta u “definicijskom maratonu” prema Burginovu viđenju, ali tko zna, možda ga jednoga dana bude…

Lipanj 22, 2013

Obrnuto proporcionalni odnos u informacijskoj teoriji i specijalnoj teoriji relativnosti

ALBERT EINSTEIN: Moja teorija (1956)

S informacijama, podacima i znanjem, u ovim trenucima, čini mi se, sve se može dovesti u vezu. Magični tok infoma u informacijkom toku (vidi prethodni post!) koji povezuje podatak, informaciju i znanje nudi bezbroj analogija. Neću pogriješiti ako svoju pažnju usmjerim na onu s temeljnim, ili kako je N. Wiener volio reći, primitivnim pojmovima – materijom i energijom, ali ponajprije – s prostorom i vremenom.

Zapravo, svoju pažnju ovoga puta u potpunosti usmjeravam k analogiji između obrnuto proporcionalnog odnosa količine podatkovnih infoma i količine infoma znanja, i istog odnosa koji vrijedi za fenomen kretanja u prostoru i vremenu u okviru specijalne teorije relativnosti. Kretanje, a tu ponajprije mislimo na kretnje materije u prostoru, možda je najveći misterij prirode. Fenomen je to za kojeg mnogi tvrde da ni dan danas nije zadovoljavajuće znanstveno objašnjen. Jedino što se postiglo bilo je donekle razotkriti njegovu ulogu u novom krajoliku svijeta koji nas okružuje – četverodimenzionalnoj strukturi prostorvremena. Štoviše, to se učinilo na veleban način – Einsteinovom teorijom specijalne relativnosti.

Podsjetimo, Einstein je nevjerojatnom stvaralačkom intuicijom uspio povezati pojmove prostora i vremena upravo preko fenomena kretanja. Kako je to učinio? Uveo je sličan obrnuto-proporcionalni odnos između kretanja u prostoru i kretanja u vremenu (osjećaja da vrijeme ‘teče’) poput onoga iz prošlog posta (između količine infoma u podatkovnom i količine infoma u ‘znanje’ obliku) u prostom informacijskom toku između izvora i primatelja. Obrnuto proporcionalni odnos, međutim, nije temeljio na količini već na brzini. Ukoliko se, kaže Einstein, krećemo brže u prostoru, utoliko ćemo se sporije kretati u vremenu, ali samo u odnosu na statičnu stvarnost koja nas okružuje. Vulgarno je to shvaćanje specijalne teorije relativnosti iz 1905. koja naravno ne mora uspostaviti odnos s mojim nedokazanim obrnuto-proporcionalnim odnosom u informacijskom toku. Međutim, Einstein tu ima kao ispomoć beskrajno vrijednu konstantu – brzinu svjetlosti. Općenito gledano, brzina kao ekskluzivna mjera kretanja ograničena je na 300 000 km/s i kao takva, uopće, omogućuje da se u specijalnoj teoriji relativnosti uspostavi jedan takav obrnuto proporcionalni odnos.

Ako spomenute aspekte specijalne teorije relativnosti pokušamo primijeniti na teoriju informacijskog toka u kojoj vlada sličan obrnuto proporcionalan odnos, samo između količina ‘infoma podataka’ i ‘infoma znanja’, naći ćemo se u problemu ako pokušamo detektirati ono što bi u količinskom smislu ograničilo informacijski tok kao što je to brzina svjetlosti učinila s brzinama kretanja ostalih tijela. Na prvi pogled, to može biti samo sveukupnost informacija o nekoj stvari; bolje rečeno, sveukupna količina informacija/infoma o nekoj stvari. Međutim, nemoguće je odrediti sveukupnost informacija o nekoj stvari! O ‘svemu’ se uvijek nešto novo može dodati… u tome nam ne pomaže ni mjera količine informacija – byte – jer je samo količina informacije bez neke kritične vrijednosti. Stoga, sveukupnost informacija o nekoj stvari uvijek se mora odnositi na jednu konkretnu stvar, odnosno biti u službi zadanog konteksta. Osim toga, postaje očigledno da treba precizno odrediti granice te iste stvari; što ona jest, a što nije. Što se tiče infoma, dakle, neće moći vrijediti univerzalni zakoni. Morat će se u igru uvesti stupnjevi, procjene, perspektive, a možda i ponovno sama vjerojatnost. Ono što je konstantna brzina svjetlosti za fenomen kretanja kroz prostor i vrijeme, za fenomen informacijskog toka to može biti samo sveukupna (a to znači i konstantna) količina informacija o nekoj stvari. A te sveukupne količine informacija o nečemu ne bi smjelo biti ni premalo ni previše, trebalo bi je biti upravo na ‘optimalnom stupnju’… Za koga? Čini se za svako biće koje teoriju obrnuto proporcionalnog odnosa u informacijskom toku primjeni s obzirom na svoju perspektivu i  svoj perceptivni aparat. Da zaključimo: ‘kretanje’ informacija/infoma u informacijskom toku čini se relativnije od kretanja materije u prostorvremenu…

« Prethodna stranicaSljedeća stranica »

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

%d bloggers like this: