O I n f o r m a c i j i 2.0 : informacija u teoriji

Rujan 18, 2016

‘Stvar po sebi’ kao ‘nisko-energetsko’ stanište / izvorište materije (Na tragu post-teorija relativnosti IV.)

Može li se Immanuelu Kantu dati za pravo što je u filozofsku raspravu uveo jedan tako elusive pojam poput ‘stvari po sebi’? Ako se radi o jednom od najutjecajnijih filozofa ikad, kojemu je pošlo za rukom sintetizirati ključne pravce u filozofskom mišljenju toga doba – racionalizam i empirizam – možda i ovu njegovu ideju ne bismo unaprijed trebali odbaciti kao što je to učinila većina filozofa i znanstvenika… Možda je došlo vrijeme da joj ponovno dopustimo ‘govoriti’, a ne poput Heinza von Foerstera, barda konstruktivističke misli, uzvikivati da ne postoji!

U razdoblju koje slijedi, tako, izvjesno je da se ‘stvari po sebi’ dogodi nešto slično što se dogodilo Einsteinovoj kozmološkoj konstanti (danas drugim nazivom za količinu tamne energije po jedinici prostora). Podsjetimo, nakon što ju je sâm Einstein proglasio svojom ‘najvećom pogreškom’, jedno vrijeme provela je izvan znanstvenih i filozofskih rasprava; međutim, danas se ponovno rabi u njima! Tako se jedno od objašnjenja ubrzanog širenja svemira oslanja se na nju. Stoga, nije isključeno da se nešto slično dogodi i ‘stvari po sebi’…

Podsjetimo, ‘stvar po sebi’ (njem. ding an sich) strši u središtu jedne druge Kantove sinteze – izmirenja znanstvenog i religioznog pogleda na svijet. To svojevrsno – filozofsko ‘načelo neodređenosti’ 18. stoljeća – propisuje da, i kad bismo to htjeli, ne bismo mogli sve znati. Stvari su nam spoznatljive samo kao pojave u prostoru i vremenu. Njihovu drugu stranu odnosno ‘lice’, ‘stvar po sebi’, nikada nećemo biti u stanju spoznati.

U vremenu nakon što je ugledala ‘svjetlo dana’, ‘stvar po sebi’ u kratko vrijeme postala je unaprijed ‘nedostižni gral’ ljudskog znanja, nešto, po definiciji, inherentno nedohvatljivo spoznaji kao takvoj, što je permanentno izazivalo nelagodu i negodovanje znanstvenika. Za Kantovu čuvenu rečenicu: “Morao sam ograničiti znanje kako bih dobio mjesto za vjerovanje” većina znanstvenika toga doba nije bila spremna (kao što će to možda postati u 20. stoljeću nakon pojave kvantne teorije). S druge strane, duhu religioznog mišljenja, posrnulog od bujanja novovjekovne znanstvene misli i tek rođenog prosvjetiteljskog duha, ova ideja došla je kao ‘melem na ranu’. Iza ‘stvari po sebi’, napokon, on je mogao, u već nervirajuće beznadnim raspravama s prosvjetiteljskim duhovima i skloniti svoga Boga… Fleksibilnost izraza upada u oči, stoga, moramo biti vrlo pažljivi, ako ga želimo zadržati u raspravi.

I onda, možemo li o ‘stvari po sebi’ nastaviti govoriti u Kantovu duhu? Nama se čini da možemo, jer ono što Kant posebice naglašava – kao ‘fakt po sebi’ o ‘stvari po sebi’ – odnosi se na činjenicu da se ona – što god bila – nalazi izvan prostora i vremena, a time i izvan sveg našeg iskustva. To je ujedno i jedina znanstveno-prihvatljiva tvrdnja koja se može izreći o ‘stvari po sebi’, a da se ne zaglibi u kaljužu loše spekulacije, umovanja zbog samog umovanja, čiste retorike, u startu nezainteresirane za bilo kakvo vlastito dokazivanje.

Međutim, za mnoge filozofe, upravo to je bio dokaz da se u pogledu ‘stvari po sebi’ radi samo o konceptu u Kantovu mišljenju, njegovoj ‘privatnoj oznaci’ za bilo što izvan prostora i vremena, i da se, upravo iz tog razloga, ‘stvar po sebi’ ne može smatrati istinski stvarnom činjenicom svijeta. Kant je, ulagujući se Crkvi, u jednom nadasve mističnom raspoloženju, postulirao skrivenu stvarnost naspram vidljive; i samo to.

Međutim, mi pak držimo da tu i takvu ‘stvar po sebi’ možemo iskoristiti za naše potrebe. To što će se ona razotkriti u drugom svjetlu, sa značenjem koje se neće u potpunosti podudarati s Kantovim, posljedica je samo drugačijih početnih uvjeta u razmatranju. ‘Stvar po sebi’ želimo promatrati u odnosu spram ‘proizlazećeg’, izvirućeg prostorvremena iz materijalnih tijela, a ne spram prostora i vremena kao formi naših vanjskih i unutarnjih čula. Naša nakana tim postaje jasnija. ‘Stvar po sebi’ želimo dovesti u vezu i po mogućnosti izjednačiti s prethodno spomenutim izrazima u našoj raspravi – Ništavilom, ‘prostorom’ bez prostora i vremena, pa i mističnom ‘skrivenom stvarnošću’, ili, nama najbližemu – nekakvom ‘amorfnom smjesom’ koja ‘dopušta’ da ju naši prostor i vrijeme oblikuju po svojoj mjeri. To upućuje da se ‘stvar po sebi’ (prema našem shvaćanju) može shvatiti kao zajedničko izvorište za svu materiju, a ne da ju u zasebnom obliku posjeduju pojedina materijalna tijela. (I doista, ako pažljivije čitamo Kanta otkrit ćemo kako je, po njemu, ‘stvar po sebi’, samo ‘pravo lice’ prostorvremenskog entiteta koji spoznajemo kao pojavu; drugim riječima, ona je oduvijek ‘tu’ – ‘s pojavom’. Iako čulima nedohvatljiva, svako materijalno tijelo svoju ‘stvar po sebi’ ‘vuče za sobom’. Po tome, jasno je da se naš koncept ‘stvari po sebi’ bitno razlikuje od Kantovog).

Nadalje, nekako se čini prirodnim da ona ‘mjesta’ u svemiru na koja još nije ‘stigao’ prostor nekog materijalnog tijela, i koja iz ‘prostornovremenske niše’ držimo Ništavilom, da upravo ta mjesta na neki način ‘pripadaju’ ‘stvari po sebi’. U neku ruku, moglo bi se reći, da je ona neka vrst predziđa, pa čak i potencijala, zahvaljujući kojemu se promatrano materijalno tijelo uopće može pojaviti u prostoru i vremenu i u kojemu ga druga materijalna tijela mogu opaziti.

U ovoj točki razmatranja vrijeme je da se usmjerimo na ono čime želimo potkrijepiti našu osnovnu (za)misao/pretpostavku o izviranju prostorvremena iz materije… Želimo dati svoje objašnjenje čudnovate pojave fluktuiranja virtualnih čestica u vakuumu, koja je otprije eksperimentalno potvrđena, a tiče se njihovog neprestanog stvaranja (iz ničega) i nestajanja (u ništa). Kvantna teorija, čini se, nikada nije dala zadovoljavajuće objašnjenje za ovu pojavu. Od kuda ‘dolaze’ i kuda ‘odlaze’ te virtualne čestice? Prema našem mišljenju, postoji svojevrsna energetska granica, konkretno, granični potencijal koji materiji kao takvoj omogućuje da stvori prostorvrijeme ‘iz sebe’ – ‘oko sebe’. Čestice se ‘stvaraju u prostorvremenu’ kada pređu tu granicu i nestaju, kada njihov ‘energetski potencijal’ padne ispod te granice. Ali kamo, onda, ostatak energije odlazi? Moguće je da u tom trenutku završava u onom što bi Kant nazvao ‘stvar po sebi’, ali u našem značenju… u nisko-energetskom staništu odnosno izvorištu sve materije…

Postaje očito, da se ovo objašnjenje može rabiti i kao objašnjenje čudnovate valno-čestične prirode materije. Dok se ‘nalazi’ u našem prostorvremenu, materija je čestica i kao takvu mi ju zamjećujemo, čim sklizne iz njega, ona je val, samo potencijal ili ‘statistička vjerojatnost’ da se negdje drugdje može pojaviti…

Granična energetska vrijednost koja dopušta čestici stvoriti prostorvrijeme ‘iz sebe’ – ‘oko sebe’ trebala bi se kretati, predmnijevamo, u rasponu Planckove skale, ispod koje, i prema tradicionalnoj fizici, zakoni fizike više ne vrijede…

Sve više zapetljani u spekulaciju koja proizlazi iz jedne proste i nadahnjujuće misli/pretpostavke (o izviranju prostorvremena iz same materije) dolazimo do teorije kvantne gravitacije odnosno njene inačice koja se naziva kvantnom gravitacijom petlji (quantum gravity loop). Kakvo je njeno poimanje prostora, i možemo li u njoj pronaći oslonac na koji možemo osloniti našu misao/pretpostavku koja cilja postati ‘općim objašnjenjem svijeta’ u kojem živimo, pitat ćemo Carla Rovellija a njegove odgovore donosimo u nastavku…

Oglasi

Napiši komentar »

Nijedan komentar do sada.

RSS feed for comments on this post. TrackBack URI

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Napravi besplatnu web stranicu ili blog na WordPress.com.

%d bloggers like this: